Preživjeli Holokausta: Interaktivno svjedočenje Anite Lasker-Wallfisch | Politika | DW | 02.03.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Njemačka

Preživjeli Holokausta: Interaktivno svjedočenje Anite Lasker-Wallfisch

Kako ste došli u Aušvic? Jeste li oprostili? U Berlinu je zahvaljujući najmodernijim tehnologijama u okviru školske nastave sada moguće preživjeloj Holokausta Aniti Lasker-Wallfisch postaviti pitanja o njenom iskustvu.

"1933. godine je počelo nacističko doba, tada sam imala osam godina. Tada su ljudi dobili hrabrost da nekoga vrijeđaju govoreći mu da je Jevrej. Ja na početku uopće nisam razumjela da je to nešto posebno", kaže Anita Lasker-Wallfrisch. Govori čvrstim glasom: "Slušali smo njemačke klasike, učili jezike, komponirali muziku. To je bilo tipično jevrejsko domaćinstvo iz toga doba."

Anita je odrasla u Breslau, gradu koji je "tada bio Njemačka, sada je Poljska i zove se Vroclav". Ona se pojavljuje na ekranu u prirodnoj veličini u Njemačkom muzeju tehnike u Berlinu. Trepće očima, okreće glavu, cupka nogom. Kada se pitanje postavi u mikrofon, programi za prepoznavanje jezika i baze podatak reagiraju u stvarnom vremenu i daju odgovor. To djeluje kao dijalog.

Projekt je prvo predstavljen medijima prije nekoliko sedmica i učenici od osmog do 13. razreda mogu joj postavljati pitanja. Preduvjet je da poznaju temu iz nastave i da bude prisutan voditelj.

94-godišnja Anita Lasker-Wallfisch je preživjela koncentracioni logor Aušvic - kao čelistkinja u Djevojačkom zboru - i 1945. godine su je iz logora Bergen-Belsen oslobodili Britanci. Nakon rata se preselila u Englesku gdje se udala za pijanistu Petera Wallfischa i dobila dvoje djece. Već godinama govori o svojim iskustvima, često u školama, a 2018. godine je govorila i u njemačkom Bundestagu. 

 Anita Lasker-Wallfisch

Anita Lasker-Wallfisch

"Nikada više nismo vidjeli moje roditelje"

Sjeća li se prve deportacije iz Breslaua? U trenutku kada se postavi to pitanje, na ekranu se pojavljuje slika i Anita Lasker-Wallfisch odgovara sa uzdahom: „Da.“ U sobi je potpuna tišina dok ona priča o svojoj majci, muzičarki, njenom ocu, advokatu i notaru, kojima su u aprilu 1942. godine rekli da se u roku od 24 sata moraju prijaviti za transport. 

„Željeli smo ostati zajedno. Onda je moj otac rekao mudre riječi: 'Ostanite. Vi niste na popisu. Tamo gdje mi idemo se dođe pravovremeno.' I u tome je zaista imao pravo. Nikada više nismo vidjeli moje roditelje.“ Nakon neuspjelog pokušaja bijega ona i njena sestra Renate su najprije završile u zatvoru, a 1943. su deportirane u Aušvic. 

Više od 1.000 pitanja na njemačkom jeziku je postavljeno ovoj čelistici u martu 2019. godine - uživo. Sedam dana je odgovarala na pitanja o svom životu, njenim iskustvima u nacističkom teroru. Odgovori su snimljeni u jednom televizijskom studiju u Londonu. Četiri godine ranije je to već jednom uradila na engleskom jeziku.

U Tehničkom muzeju u Berlinu sada se do juna odvija prva probna faza interaktivnog svjedočenja Fondacije USC Shoah na njemačkom jeziku. Projekt financira Fondacija „Sjećanje, odgovornost i budućnost“ (EVZ). Sam postupak je složen. Test bi trebao pomoći u tome da stalno ponavljana pitanja, formulirana na drugačiji način, svaki put dobiju najbolji odgovarajući odgovor. Što je više pitanja postavljeno, to je program bolji. U Tehničkom muzeju sa njegovom raznolikom publikom se želi doseći široka javnost.

Interaktivna svjedočenja kako bi mladi ljudi mogli postaviti pitanja

Skoro 55.000 video intervjua sa preživjelima Holokausta i drugih genocida u brojnim zemljama i na različitim jezicima je prikupila Fondacija Shoah koju je osnovao režiser Steven Spielberg. Među njima je i svjedočenje Anite Lasker-Walfisch. Cilj projekta je: Sačuvati njihova iskustva za kasnije generacije.

Ipak kako mogu mladi ljudi ubuduće postavljati vlastita pitanja? 2015. godine je počelo snimanje za „Dimensions in Testimony“: interaktvina svjedočenja koja reagiraju na pitanja. 

U Njemačkoj uglavnom pitaju: Jeste li oprostili?

U Njemačkoj uglavnom pitaju: "Jeste li oprostili?"

Hologrami za trodimenizionalni susret još uvijek ne postoje. No, kamerama se ipak snima iz svih perspektiva kako bi se za svaki slučaj mogao omogućiti i trodimenzionalni prikaz.

Prvi snimci su napravljeni na engleskom, španjolskom, ruskom i hebrejskom. Većina od dosadašnja 24 svjedočenja su u muzejima u SAD-u, dva su u Švedskoj, a španjolsko svjedočenje u argentinskom Buenos Airesu.

Svjedočenje jedne osobe koja je preživjela masakr u kineskom gradu Nanking je ostalo u tamošnjem mjestu sjećanja. Tri druga svjedoka su u međuvremenu preminula.

"Svjedočenja na njemačkom i drugim jezicima kao što su poljski, švedski i italijanski su hitno potrebna", kaže Karen Jungblut, direktorica Global Initiatives pri Fondaciji USC Shoah.

„Nisam u masovnoj grobnici“

Pitanja za njemački intervju sa Anitom Lasker-Wallfisch su napravljena sa mladima iz Njemačke. U SAD-u često pitaju: „Jeste li sreli Hitlera?“, kaže Karen Jungblut. U Njemačkoj je, kako ona kaže, drugačije. Tu radije pitaju: „Šta mislite o Njemačkoj?“ ili „Jeste li oprostili?“.

Na ovo pitanje odgovara Anita Lasker-Wallfisch: „Može se nastaviti dalje, ali oprostiti? Kako se može nešto takvo oprostiti?!“ Njen glas postaje glasniji: „Ne može se oprostiti ono što se ovdje dogodilo. Ja nisam dragi Bog. Ja nisam ugušena gasom. Nisam u masovnoj grobnici. Ja nemam pravo oprostiti.“

Ona kaže da se nada da„tragedija Holokausta neće u potpunostu nestati za 100 ili 200 godina. Bilo je to takvo dno na koje su ljudi pali koje se, nadam se, nikada neće ponoviti.“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android