Praznik ljepšeg ali ne i slabijeg pola

Da nije riječ o slabijem polu dokazuje i Slađana Koljančić – Zmajica, prva i jedina tjelohratniteljka u BiH. Zmajica vlada sa desetak borilačkih vještina i ako je potrebno dokazaće svakom muškarcu ko je u ovoj priči jači, a ko slabiji pol.

Kao žena u tipično ’muškom poslu’, Slađana je nailazila na probleme kod poslodavaca koji su je pitali planira li porodicu u bližoj budućnosti. Neke kolege su sumnjali u njene reakcije u kriznim situacijama. Slađana je u skunji i štiklama štiteći klijente po kafićima i diskotekama i nastupajući zvanično kao poslova pratnja, doživljavala dobacivanja kao što su: „Vidi je, može otac da joj bude. Poslije par dana kada su dobacivači saznali šta ja u stvari radim, samo su pognuli glave i razumjeli moj komentar da ću biti sa njima ako dovoljno plate,“ priča Slađa.

Za mamu krpa, a za tatu daljinski

Programska direktorica nevladine organizacije Helsinški parlament građana Dragana Dardić, je i poslovna i porodična žena. Njen dan je kako kaže, nakrckan svim i svačim. Spremanje za posao, spremanje djece u školu ili kod bake koja je taj dan zadužena za dadiljanje, posao koji rijetko kad traje samo do 16 sati. Njenih pet minuta dolazi tek oko 22 sata uz kafu i cigaretu. Tada se može posvetiti svom magistarskom radu ili jednostavno igrati igrice. Iako se trudi da svoju djecu odgaja drugačije od tradicionalnog patrijarhalnog društva, najmlađa kćerka joj je priredila iznenađenje. „Došetala je“, priča Dragana,“ i mami predala krpu, a tati daljinski upravljač. Toliko o kućnoj podjeli uloga, znači krpa za mamu daljinski za tatu.“

„Dijete od trinaest-četrnaest mjeseci, koliko je tada imala, već je podijelila naše uloge šta radi mama, šta radi tata. Sada predano radimo na tome, testiraćemo je za godinu dana, da li će opet krpu donijeti mami ili će mi možda dati daljinski sljedeći put...Teško...“, kaže Dragana. Od mališana stižu i pozitivni primjeri, tako osnovci nemaju problema za titulama i zanimanjima u ženskom rodu.

„Djeca u osnovnoj školi nemaju nikakav problem s tim. Oni sve titulišu u ženskom i muškom rodu, jer još nisu politički i ideološki zadojeni. Njima je najnormalnije da kažu za ženu koja igra fudbal fudbalerka“, ističe ova novinarka i NVO aktivistkinja.

„Nismo rođene sa peglom u ruci“

Na papiru je sve čisto, Zakon o ravnopravnosti postoji, a za većinu zanimanja postoji titula u ženskom kao i u muškom rodu. Ipak, žene se koš uvijek često nazivaju ’urednikom’, ’direktorom’ ili ’psihologom’ jer mnogima to jednostavno prirodnije zvuči. Zakoni su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Pored redovnog posla ukoliko ga imaju, žene se brinu o kući i djeci. „Ono što nedostaje su džender naočale“, kaže Dijana Tepšić službenica za odnose sa javnošću Gender centra u Vladi RS, magistrica i didžejica. „Jednom kada stavite džender naočale vi ih više nikada ne skidate. Uvijek će vam zasmetati neki bilbord ili plakat seksističke prirode, vi ćete to sa tim naočalama prepoznati. Svi treba da pomalo stavljamo te naočale i bilo čim da se bavimo da to provučemo kroz taj koncept“, Dijanin je recept za uspješnu borbu za prava žena.

Smisao današnjeg praznika – 8.marta, koji obilježava stotu godišnjicu, izgubio se u moru karanfila, pa tako Klara Cetkin i ostale žene koje su se izborile za pravo glasa na izborima i pravo na rad ostaju zaboravljene. Rođene i odrasle u društvu u kom se pričaju bajke o nježnim princezama i hrabrim junacima, gdje je muškarac glava kuće a žene su tu da se brinu o kući i djeci. Kao da se jedne rađaju sa peglom, a drugi sa aktovkom u ruci, ove žene su odlučile i okrenule drugi list. Svjesne da je put krpe do tate i daljinskog do mame još dug ipak su dokazale da se na rečenicu „Žene su slabiji pol“ može staviti upitnik, a ne tačka.

Autorica: Sanja Srdić

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić