Pravo na zaborav – europska "digitalna gumica"
23. novembar 2020
Zašto je uopće potrebno pravo na zaborav?
Zamislimo sljedeće: Mladi ste, recimo imate 19 godina, i sa prijateljima ste na koncertu. Previše ste popili, eventualno konzumirali još nešto drugo. Niko ne zna kako je do toga došlo, ali na kraju koncerta plešete polugoli sa pjevačicom na bini. Vaši prijatelji snimaju video o tome koji završi na internetu. Brojni ljudi to vide što u početku i vi smatrate prilično smiješnim.
Deset godina kasnije ste osnovali ozbiljnu tvrtku, pokušavate privući kupce, a ono što se prvo pojavljuje na Googlu kada upišete svoje ime jest upravo ovaj snimak na kojem ste polugoli.
"Čovjek je socijalno biće. Ko smo zavisi mnogo od toga šta drugi ljudi o nama misle", kaže ministrica pravosuđa Christine Lambrecht (SPD). "Ako se do kraja života držite svojih mladalačkih grijeha niko Vam neće vjerovati da ste odgovoran član našeg društva", kaže ona. Moći biti zaboravljen na internetu znači također šansu da se sami možemo dalje razvijati, naučiti iz prošlosti i ostaviti iza sebe neke grijehe mladosti, kaže ministrica pravosuđa.
Znači: Onaj ko je prije puno godina plesao polugol i na drogama, a kome je kasnije neprijatno zbog toga jer to može stojati na putu njegovoj karijeri – njemu treba biti data mogućnost da prošlost ostavi iza sebe.
U analognom svijetu je zaborav pravilo, a sjećanje iznimka. U digitalnom svijetu je upravo drugačije: Sjećanje je pravilo, a zaborav iznimka. Važne i nevažne lične informacije završavaju nefiltrirane na internetu. Pravnik za pitanja medija i komunikacije Karl-Nikolaus Peifer o tome kaže: "Ako se jedva može zaboraviti ili izbrisati, onda trebamo alate kako bismo zaboravili i pojedinačne slučajeve."
Zbog toga je Europski sud pravde prošle godine usvojio pravila i podigao pravo na zaborav na nivo ljudskih prava kako bi digitalni svijet barem malo prilagodio analognom. "Pravo na zaborav je najvažnije za zaštitu privatnosti", kaže Lambrecht.
Ideju za pravo na zaborav dao je austrijski pravnik Viktor Mayer-Schönberger. On je već 2000. godine zahtijevao da se digitalnim informacijama odredi datum isteka tako da nakon određenog vremena budu automatski izbrisane. Ovaj prijedlog do sada nije prošao. No europsko pravo je djelomice prilagođeno. U presudi Europskog suda pravde iz 2014. godine u tzv. slučaju Google-Spain suci su dali pravo jednom Španjolcu koji je tražio da zastarjeli izvještaji o njemu budu izbrisani iz tražilice.
Ova osnovna odluka je građanima EU dala mogućnost da zahtijevaju od tražilica da budu izbrisane osjetljive informacije o njima. 2018. godine je ovo pravo ugrađeno u Opću odredbu o zaštiti podataka za cijelu EU. Od tada sudovi moraju odlučivati između prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života kao i zaštite ličnih podataka na strani pogođenih sa slobodom tražilica na drugoj strani, kaže pravnik Christian Mensching. Znači: Iako svako može zatražiti brisanje zastarjelih podataka – automatsko pravo na brisanje ne postoji. Primjerice brisanje ne mora biti obavljeno ako postoji poseban javni interes vezan za neku osobu ili ako su informacije i godinama kasnije od posebnog značaja za društvo. Dakle da li Google Vaš video, u kojem plešete polu goli na koncertu, zaista mora ukloniti zavisi od toga koliko slavni ste godinama poslije – i o tome se u slučaju sumnje odlučuje na sudu. Osim toga tražilice moraju informacije ukloniti samo unutar EU, a ne širom svijeta.
A gdje je sloboda štampe i medija?
"Postoji versus", kaže ministrica pravosuđa Lambrecht – pravno gledano pravo na zaborav može doći u konflikt sa slobodom medija. Tamo gdje je pravo na slobodu mišljenja i na slobodu štampe važan element slobodne demokratije mora prag brisanja informacija ili njihove nedostuptnosti biti veliki. Izvještaj, koji više nije na Googlu, teško se može pronaći bez ciljanog traženja. Kritičari strahuju da bi nakon presude Europskog suda pravde iz 2014. ljudi jednostavno mogli izbrisati njihovu neomiljenu prošlost.
Zbog moguće kolizije sa slobodom štampe u SAD-u ne postoji takva "digitalna gumica". "Pravo na zaborav je u SAD-u veoma sporna tema", kaže američki profesor prava Paul Schwarz. Prvi amandman na Ustav zabranjuje naime Kongresu donošenje zakona koji ograničavaju slobodu štampe i govora. Dok sloboda štampe i lična prava unutar EU moraju biti odvagani, u SAD-u prevagu odnosi sasvim jasno zaštita medija i sloboda mišljenja.
Može li pravo na zaborav biti još učinkovitije?
"Trenutno je tako da izbor o tome šta nije u skladu sa pravom i šta treba ostati u najvećem obimu mora biti prepušten tražilicama kako bi sve bilo brže", kaže Peifer. "To nije idealno rješenje", kaže on.
Onaj ko kod Googla podnese zahtjev za brisanjem često treba da se naoruža strpljenjem, kaže Christian Solmecke, odvjetnik za ljudska prava iz Koelna. Često Google naime najprije uopće ne reagira ili se suprostavi. Dobiti tada vlastito pravo – i pravnim sredstvima – ne može si svako priuštiti. Zbog toga eksperti zahtijevaju još jasnije okvirne uvjete koje takve pojedinačne pokušaje olakšavaju. Inicijator prava na zaborav Mayer-Schoenberger se osim toga i dalje zalaže za tehnička rješenja, dakle digitalni rok trajanja. Tada bi Vaš video u kojem polugoli plešete do trenutka kada osnivate tvrtku eventualno nestao sam od sebe.
18. novembra 2020. godine su Deutsche Welle i Institut za medijsko pravo i pravo na komunikaciju Univerziteta u Koelnu pozvali na razmjenu mišljenja o međunarodnom medijskom pravu - u ovoj godini prvi put u digitalnoj formi preko Livestreama.Tema diskusije je glasila: "Pravo na zaborav - osobno pravo versus medijske slobode". Ovaj članak se u najvežem dijelu bazira na izjave učesnika diskusija.