Poštivanje slobode medija
26. oktobar 2004”Svako ima pravo da svoje mišljenje, riječju, pismom i slikom slobodno izrazi, da ga širi te da neometano koristi informacije iz općedostupnih izvora. Sloboda štampe i izvještavanja putem audio-vizuelnih medija je zagarantovana. Cenzura ne postoji.” Ovako glasi peti član temeljnog zakona, usvojen 23-eg maja 1949. godine. U Sjedinjenim Državama je sloboda štampe zagarantovana ustavom još od 1791-e godine, također i u Francuskoj s tim da je skoro stotinu godina bila izostavljena. U svim zapadnim demokratijama je sloboda štampe na ovaj ili onaj način zakonski regulisana i zagarantovana. Zbog toga i ne čudi da su u trećem izvještaju pod nazivom ”Indeks slobode štampe” koji objavljuje organizacija ”Reporteri bez granica”, upravo ove zemlje zauzele čelne pozicije.
Od 20 zemalja u kojima se optimalno poštuje sloboda štampe, 17 je evropskih zemalja. Sloboda štampe se najslabije poštuje u Sjevernoj Koreji, a na skali iznad nje su Kuba, Burma, Turkmenistan, Eritrea, Kina i Vijetnam. To su zemlje koje su najcrnji primjeri nepoštivanja slobode štampe.
Ali ni u većini ostalih se ne poštuje sloboda štampe. U dosta zemalja u svijetu sloboda štampe nije posebno značajna prije svega zbog toga što to nisu demokratske zemlje i zbog toga što se mediji ne smatraju četvrtom silom, pored zakonske, sudske i izvršne vlasti. U zemljama totalitarnog režima ne postoje granice između ova tri segmenta strukture vlasti i sve ovisi o tome kakav je režim u kojoj zemlji. Zašto bi se uopšte onda trebalo dozvoliti nezavisno i kritičko izvještavanje?
Što je država totalitarnija i vlast više centralizovana, to je i izraženije nepoštivanje slobode štampe. Međutim, u državama koje nisu dovoljno politički i ekonomsko stabilne, vlada haos, pa ni u njima nije moguće slobodno izražavanje. Afganistan je bio i ostao primjer za to, a Irak bi isto tako mogao postati slijedeći.
Treća grupa zemalja u kojima se sistematski zanemaruje sloboda štampe su zemlje zahvaćene ratom. U tim zemljama se ne mogu vidjeti razlike između demokratskih i nedemokratskih zemalja. I jedne i druge države iznose iste argumente i to da određene informacije iz sigurnosnih razloga ne mogu biti dostupne javnosti. Niko nema pravo usprotiviti se ovakvoj cenzuri niti može izbjeći kaznu u slučaju da je prekrši. Lista država, koje su primjeri nepoštivanja slobode štampe u ratnom stanju bi išla u nedogled.
Ograničavanje slobode medija ne podrazumijeva samo cenzuru nego i zatvaranje novinskih kuća, hapšenje novinara ili čak njihovo ubijanje. To je u skoro svim bliskoistočnim i azijskim državama svakodnevica, a u Rusiji i ostalim zemljama nastalim raspadom Sovjetskog Saveza nije ništa drugačije.
Efikasno protusredstvo ne postoji. ”Reporteri bez granica” novinarima koji odlaze u ratna područja iznajmljuju pancirne prsluke. Ti prsluci ne mogu ništa učiniti protiv gušenja slobode medija. Jedino sredstvo koje bi moglo imati učinka je stalni pritisak demokratskih država i konsekventno posmatranje postupaka u drugim državama. Sigurno bi pomoglo i to da ljudi u demokratskim državama shvate pravi značaj slobode medija. A to sigurno nije, kao što se trenutno u Njemačkoj diskutuje, pravo da se izvještava o privatnoj sferi poznatih ličnosti.