Pozadina u provinciji

Bivši građani širiće svoj imbecilni optimizam nepokolebljivo sretni što je tranzicija uspjela a socijalizam umro. Retardirana računica da je bolje nečije nego svačije prodaće u bescijenje zapuštene kvartove iza sjajnih bilborda, veseleći se lakoj zaradi i narednom šopingu.

Tako će bivši grad svoj jedini veliki i nesuđeni trg ustupiti luksuznoj robnoj kući; umjesto prostora koji bi opijao slobodom dobiće prostor na kojem je zabranjen alkohol, umjesto hektara odakle bi se zviždalo svinjama, dulum na kome je zabranjena svinjetina.

Šoping-centri zaposjedaju livade oko parlamenta

Za razliku od Švajcarske, gdje se minareti zabranjuju referendumom, u ovom bivšem gradu ovakve su odluke čisto trgovačke i strogo poslovne. Mnogi se njegovi građani osjećaju superiorni nad švajcarskim brđanima, jer njihove volje naoko nema u ekskomunikaciji prasetine iz epicentra Sarajeva. Ali ta superiornost daleko je od kosmopolitskog zalaganja za tuđa prava i tuđe slobode; ona je palanački ograničena na strah od drugog i brigu za svoje. Uistinu ima nešto sumnjivo u spremnosti da priča viceve na svoj račun, a da ih nerado sluša iz tuđih usta.

Švajcarci svakako zaslužuju prezir; možda i nestle zaslužuje bojkot; ali ovo Sarajevo, u kojem se žmiri pred prohibicijom, sve je dalje od prava da u tome učestvuje. Kako godine prolaze, smrti onih koji su poginuli braneći ideju grada čine se sve besmislenije. Nejasna je veza između njihovih smrti i luksuznih šoping-centara koji zaposjedaju livade oko parlamenta. Zašto se i kako ponavlja ta priča da se ljudi mobilišu i ginu u ime ciljeva koji im se predstavljaju kao viši ali se na kraju pokažu kao privatni? Najzad, je li se ratovalo zbog slobode ili zbog privatizacije?

Veći problem čvarak na tezgi nego svinja na vlasti

Čija je briga glavna ulica, ko vodi računa o stanju kolovoza i pruge? Kako jedan grad može dopustiti da po avliji šoping-centra prskaju i klobučaju vještački gejziri a preko avlijske ograde pod tramvajskim točkovima da pršti kaldrma i kloparaju šine? Šta je interes građana: putovati udobno i brzo, prevozom koji se ne čeka i ne kasni, ili se vozikati pokretnim stepenicama između izloga s robom nedostupnih cijena? Ko o tom interesu brine i odlučuje ovako, da zabranjuje točenje alkohola a dopušta pljuskanje pješaka? Klanca li se i on do posla polovnim i rashodovanim automobilima zapadnoevropskih političara, kao što se njihovi birači truckaju u polovnim i rashodovanim tramvajima zapadnoevropskih gradova?

Ili bi se začudio ovim pitanjima, ne prepoznajući sebe u njima, zanesen ulogom koju igra pred svojom zaspalom savješću, u pozorištu čije su kulise sve raskošnije, a daske sve trulije? U predstavi koja poručuje da je veći problem čvarak na tezgi nego svinja na vlasti.

Autor: Nenad Veličković

Odg. ur.: Marina Martinović