Povratak u radijaciju Fukušime

Gradski službenici se svakog jutra okupljaju u vijećnici grada Naraha. Poslije kratkog sastanka, u parovima odlaze u stambena naselja i traže povratnike. Ideja je da se svaki povratnik u grad registruje i upita šta mu je najpotrebnije. U pratnji kamermana televizije NHK Kumiko Vatanabe i njena pomoćnica ovog puta sreću jednog 87-godišnjeg starca u njegovoj bašti. „Kako ste?“, pita Vatanabe blagim glasom. Čovek najpre odgovara da je dobro. Ali onda priča da se vratio bez sina i počinje neutješno da plače. Vatanabe pokušava da ga utješi: „Uskoro će se svi vratiti!“

Ali to su za sada samo prazne riječi. Šteta nastala potresom i cunamijem u ovom gradiću već je uklonjena, željezničke i drumske veze dovedene u red, tlo i kuće dekontaminirani. Naraha je jedan od sedam gradova iz kojih su svi stanovnici evakuisani nakon nuklearne havarije u Fukušimi prije pet godina. Prije šest mjeseci je japanska vlada odlučila da Naraha bude prvi od gradova, koji ponovo treba da bude naseljen. Uprkos svim sumnjama, zvanično je proglašeno da je život u Narahi bezbjedan. Međutim pola godine od te objave vratilo se tek 440 od 7.400 mještana. Dvije trećine povratnika stariji su od 60 godina.

Svuda Gajgerovi brojači

Reiko Ošikane se vratila jer je nostalgija bila prejaka. Čak je i napustila dobro plaćen posao, da bi ponovo živjela u svojoj kući samo kilometar i po od mora, kući koju je zbrisao cunami i koja je kasnije ponovo izgrađena. Plaši se radijacije, ali najradije ne misli o tome. „U brda iza Nahare ne bi trebalo da zalazim zbog zračenja. Ali onda kažem sebi da je sve u redu, pa ionako imam samo još tridesetak godina života“, priča ova 58-godišnja žena. Zastrašujuća računica, ali racionalna. U gradskoj vijećnici, hotelu, na ulicama – svuda su Gajgerovi brojači koji mjere nivo radijacije. Njihovi ekrani pokazuju crvene brojke od 0,1 do 0,2 mikrosiverta po satu. To je znatno više od nivoa zračenja prije havarije i dvostruko više od zračenja koje bi bilo prihvatljivo po međunarodnim standardima.

Uprkos tome, Kaoru Aoki, jedini ljekar koji se vratio u Narahu, smatra da se povratnici s pravom plaše. „Nama Japancima su uvijek govorili da je atomska energija sigurna, a onda se desila ova strašna katastrofa.“ Stoga, kaže Aoki, većina ljudi više ne vjeruje zvaničnicima koji, kako smatra, nedovoljno štite građane. Radijacija se ne vidi i ne miriše. Lako ju je zaboraviti. Stoga svi stanovnici nose mjerače sa sobom. Na havariju ih podsjećaju i hiljade crnih vreća s kontaminiranom zemljom koje su jednostavno odložene na površinama oko grada. „Ako hoće da se ljudi vrate, onda moraju da uklone svo smeće“, smatra ljekar Aoki.

Pa ipak ni to ne bi bilo dovoljno da se na povratak privole posebno mlađi parovi s djecom. Nema više dovoljno radnih mjesta, kulturnih i zabavnih ponuda, vrtića i škola. Gradonačelnik Jukej Macumoto ne gaji iluzije: „Ponovna izgradnja Narahe ne počinje od nule, nego od minusa“, kaže ovaj čovjek. Primjer za to je poljoprivreda. Region Fukušime je ranije bio poznat po riži i breskvama, ali danas je porijeklo proizvoda postalo stigma – ko još želi da jede voće i povrće uzgajano u okolini famoznog reaktora? Gradonačelnik Macumoto ponosno pokazuje zajedničke fotografije s premijerom Šincom Abeom u Tokiju. „Naš šef vlade je pred novinarima jeo pirinač i losos iz Narahe kako bi poboljšao imidž ovdašnjih proizvoda.“

I dalje zavise od nuklearke

Macumoto se pobrinuo da bude obnovljen i dom za stare koji je zaista i otvoren nakon što se vratilo desetak njegovih stanovnika. U februaru je otvorena i bolnica, gradi se ponovo i hotel, osnovna škola bi trebalo da bude gotova početkom sljedeće godine. S druge strane, nema privrednika koji bi bili zainteresovani da otvore supermarket i druge prodavnice. „Imamo problem kokoši i jajeta“, kaže Kaoru Saito, generalni sekretar lokalne trgovačke komore. „Bez radnji nema povratnika, bez povratnika nema radnji.“ Saito stoga zahteva beskamatne kredite kojima bi se preduzetnici osigurali za slučaj bankrota. Industrijska zona gradića je ranije zapošljavala 800 ljudi, a danas svega desetak. Grad preduzima razne korake da privuče stanovnike. Nedavno je na ulicama i trgovima instalirano hiljadu veoma svijetlih LED-lampi i postavljene su 24 kamere, nakon što su se građani požalili na mračne ulice. „Evakuisani stanovnici treba da vide da je Naraha odlično mjesto za život“, kaže gradonačelnik Macumoto.

Pri tome je lokalna ekonomija u šizofreničnoj poziciji. Prije havarije je 60 odsto gradskog budžeta punio energetski gigant Tepco koji je postao neslavno poznat u cijelom svijetu nakon što je njegov reaktor u Fukušimi imao havariju. Veći dio mještana je direktno ili posredno radio za dvije nuklearne centrale s ukupno deset reaktora. I sada više od polovine budžetskog novca stiže od firme Tepco. Međutim trenutni poslovi služe zatvaranju industrije atomske energije, od koje je region decenijama živeo. Nuklearka u Fukušimi je zapravo veliko gradilište s 7.000 radnika. U istraživački centar, koji bi trebalo da dođe do najefikasnije metode za zatvaranje nuklearke u Fukušimi, uloženo je 80 miliona eura. Grad upropašćen nuklearnom havarijom, i dalje zavisi od nuklearnog biznisa.

To zna i 26-godišnji Kentaro, koji već godinu dana uzgaja losos u novoj luci Narahe. Ranije je tri godine radio za Tepco na raščišćavanju uništene atomske centrale. Roditelji su bili protiv tog posla, ali je on dobro plaćen. „Kada bi me Tepco danas ponovo pozvao, sigurno ne bih odbio“, zaključuje mladić. Ni gradonačelnik Macumoto ne želi da previše kritikuje moćni Tepco. „Nedostajalo im je malo osjećaja za pitanja bezbjednosti. Ali poslije pet godina je to stvar prošlosti, želim da se koncentrišem na budućnost i napredak.“ Neki kažu da vraćanje Narahe u život ima tipičnu japansku odliku: o sramoti se ne priča jer priče o budućnosti zvuče bolje.