Potresna svjedočenja Bošnjaka o logorima u Srbiji | Politika | DW | 09.07.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Potresna svjedočenja Bošnjaka o logorima u Srbiji

Kroz logore Šljivovica i Mitrovo polje u Srbiji od avgusta 1995. do aprila 1996. godine prošlo je više stotina bošnjačkih muškaraca iz Žepe i Srebrenice. Njihova svjedočenja su potresna.

Krušev do i susjedna Luka najudaljenija su sela od Srebrenice i nalaze se u srcu novog Nacionalnog parka Sušica, u kanjonu rijeke Drine, na padini planine čiji vrhovi dosežu 1400 metara nadmorske visine. Sa druge strane planine, nešto niže i južnije u pitomijoj dolini je Žepa. Mještani ovih sela odvajkada su vezani rodbinski, ali i sudbinski.

Fehim Habibović ili Hadžija, kako ga svi zovu, starčić je svijetlog lica sa kojeg rijetko silazi osmijeh, sa lijepom riječi za svakoga, čovjek vjere, ugledan i poštovan od svih koji ga znaju, a njih nije malo. Zna svašta raditi i „sve mu basta ili ide za rukom" kako kaže narod, bilo da od drveta pravi seoske alatke vile, grablje ili stoliće i stolice, da vrca med ili peče pitu ispod sača, bilo da komšiji običnim klještima vadi bolesni zub, jer ljekara, apoteke ili prodavnice i drugih  pogodnosti civilizacije nema na 50 kilometra od sela Krušev do.

Međutim, njegov vedri duh vara i reklo bi se da je tom čovjeku  u životu uvijek sve bilo „med i mlijeko". Samo tračak sjete u očima govori da nije tako, a to će se potvrditi i u njegovoj priči koju za DW prvi puta kazuje javno.

Pad Srebrenice i Žepe

„Bilo je to ljeto 1995.godine. Srebrenica je pala, padala je i Žepa", počinje priču Hadžija i nastavlja: „Iskupili smo se u Žepi radi dogovora šta i kako da se radi. Bilo nas je tu možda i hiljadu, što vojnika, što civila. Imali smo tri mogućnosti, krenuti u proboj pa šta bude, a već smo čuli šta se desilo sa Srebrenicom i Srebrenčanima, pošto se nekolicina vratila i bila tu sa nama. Drugo je bilo predati se, što nikako nismo htjeli i treće, pokušati preko Drine preći u Srbiju, nadajući se da ćemo tamo imati više šansi da preživimo. Jer Srbija zvanično nije bila u ratu. Veliki dio nas, ispostaviće se kasnije da nas je bilo oko 800, odlučilo se za tu treću soluciju. Ja sam imao maloljetnog sina i krenuo sam da se njemu nađem pri ruci. Bio je sa nama i moj brat, kao i još nekoliko njih iz familije", priča Hadžija svoju priču.

Überlebende aus Srebrenica und Zepa in serbischen Lagern gefangen (DW/M. Sekulic)

Fehim Habibović: "Dnevno smo dobijali po komadić hljeba i konzervicu sardine na nas četvoricu"

Na obali Drine od dasaka su naparavili dva splava na koje je do druge obale moglo stati po pet ljudi. Trajalo je to nekoliko dana. Po prelasku, graničari Vojske Jugoslavije su ih hapsili i u grupama sprovodili do školskog igrališta u selu Jagoštica, gdje su ih popisivali. Zarobljeni Bošnjaci su pod ceradom u vojnim kamionima prevoženi u Šljivovicu i Mitrovo. Zbog pretrpanih kamiona i vrućine jedan mladić se ugušio u kamionu. Po dvadeset i više ljudi trpano je u sobe nekadašnjih radničkih baraka. Na pitanje kakav su tretman imali Fehim Habibović priča:

"Nas 800 ima isto toliko priča. Prvo, bili smo gladni. Za trideset pet dana ja sam smršao trideset kilograma. Dnevno smo dobijali po komadić hljeba i konzervicu sardine na nas četvoricu. Čini mi se da sve što su mogli zla izmisliti to su nam radili. Ja lagati ne mogu. Valja pred Boga. Smrt je jedna, ali ja se ne bih nikad više predao”, kaže ovaj pobožan čovjek i nastavlja: "Prozivali su neke noću, izvodili ih i tukli čim stignu, letvama, kablovima od struje po bosim tabanima. Maltretiranja je bilo na razne načine. Čuo sam za neke da su po izlasku iz logora i odlasku u strane zemlje sami sebi presudili, jer više nisu mogli psihički da izdrže to što su preživjeli”, kazuje vidno potresen Fehim.

Po zvaničnim podacima, od posljedica zlostavljanja i nečovječnog postupanja u logorima su preminula četiri logoraša: Ahmo Krlić, Meho Jahić, Šećan Dizdarević i Nazif Krlić.

Nisu svi čuvari bili isti

I među čuvarima je bilo onih koji su u sebi imali makar malo ljudskosti, priča nam Fehim dalje:

"Jedne zimske noći tražio sam da idem u toalet, digneš tri prsta, ponekad moraš i da se prekrstiš, to je kao normalno bilo i puste te, kad sam se vraćao dežurni policajac, mislim da se zvao Goran, me pozvao u sobičak sa toplom peći i pita me da li bih popio kafu? Iznenadio sam se i ne znam šta da odgovorim, bojao sam se batina, jer tako su često provocirali ljude. Odgovorio sam potvrdno pa šta bude. Skuhao mi je kafu brzo na užarenoj ploči bubnjare. Dobro se sjećam njegovih riječi dok sam pio taj nenadani dar. Rekao mi je: 'Da ti kažem, i ovo će proći, proći će, bliži se dan kad ćete izići. Nemoj se sekirati ostaćete živi, neće vas pobiti, kad nisu dosada.'  Volio bih da tog čovjeka sretnem i vidim”, kaže Hadžija.

Posredstvom Crvenog Krsta i UNHCR-a većina logoraša je deportovana u zemlje koje su ih htjele prihvatiti. U SAD, Australiju, Francusku, Švedsku. Jedan broj ih je ostao u logoru da bi njih 220 bili vraćeni u Bosnu i Hercegovinu.

"Nas 12 je prihvatila Švicarska, sa mnom u toj grupi su bili moj sin i brat, tako smo ostali živi.”

Fehim se odavno vratio iz Švicarske gdje su ostali da žive njegov brat i sin sa porodicama. On samo preko zime ode kod njih u goste i čim se snijeg počne topiti, vraća se u Krušev do, gdje mu je, kako kaže, najljepše. Nedavno ga je jedan prijatelj iznenadio fotografijom iz logora koja se pojavila na drušvenim mrežama. Na toj fotografiji Fehim Habibović sjedi u grupi zarobljenika koje sa puškom čuva srpski policajac. Fehim ne zna ko je autor fotografije, niti mu je to znao reći prijatelj koji ga je na njoj prepoznao.

"Volio bih sad da odem u Šljivovicu i Mitrovo polje"

Sevdet Atić ili Čupo, kako ga, zbog duge kose koju veže u rep, zovu prijatelji, u julu '95 imao je 16 godina. Rođen je u srebreničkom selu Šubin, gdje i danas živi. Kada je Srebrenica pala krenuo je sa ostalim Srebrenčanima kroz šumu, ka Tuzli. Pukim slučajem je preživio zasjedu na Kameničkom brdu. Bio je ranjen u rame i nogu, te se sa nekolicinom ljudi, koji su se zatekli sa njim, odlučio vratiti nazad ka Žepi. U potrazi za hranom, jer u selu je vladala velika glad, umalo nije bio zarobljen sa dvojicom drugova. Srpski vojnik je pucao iznad njihovih glava i vičući ih pozivao da se da se predaju, ali ih nije uspio pronaći u grmlju u koje su se sakrili. On je tada vidio zarobljavanje stotinjak ljudi i poslije nekoliko dana se uspio dokopati Žepe, gdje je sa ostalima prešao Drinu. I tu je imao sreće, jer su Srbi pucali na splav na kom je bio. On ne zna plivati, a ranije je bio još i ranjen. Na drugoj obali je bio zarobljen i odveden u logor Mitrovo polje.

Njegovo sjećanje tako je živo i detaljno da bi se po njemu mogao snimiti dokumentarni film.

"Duga je to i ružna priča. Bili smo gladni, a siti nikad. Jeli smo splačine i ono što ostane poslije naših čuvara. Radili smo fizičke poslove svakodnevno. Sjećam se da smo krčili i uređivali neku šumu i okolinu vodenice na riječici koja je bila u blizini. To smo uredili tako kao da je park. Bilo je svakojakih maltretiranja. Vidio sam svašta i ne želim se toga ni podsjećati mada sam ja relativno dobro prošao zahvaljujući valjda tome što sam bio veoma mlad, sitan i mršav pa me nisu tukli”, priča Sevdet i dalje se prisjeća.

Überlebende aus Srebrenica und Zepa in serbischen Lagern gefangen (DW/M. Sekulic)

Sevdet Atić se 1996. vratio u svoje, do temelja srušeno selo.

"Volio bih sad da odem u Šljivovicu i Mitrovo polje da vidim kako to izgleda. Iz sveg tog užasa i patnji koje smo preživjeli, ostala su mi  i lijepa sjećanja na dvojicu čuvara, dvojicu pravih ljudi koje bih volio sresti, pozdraviti se sa njima i pokušati im se nekako zahvaliti. Dok sam bio u Mitrovom polju ovaj čijeg imena se ne sjećam ali ga ne bih rekao i da znam. On mi je noću, kada je bio na straži, jer danju nije smio, krišom donosio ponešto hrane, keksa ili jabuku. Tim se i on izlagao velikoj opasanosti da ga kolege primjete i ko zna šta bi onda bilo. Slično mi se desilo i kasnije kada su me prebacii u Šljivovicu. Bio je krupan i rekao mi je da se zove Slobodan Obradović. Često mi je krišom davao hranu koju sam ja dijelio sa drugima u sobi. Jednom mi je dao i neke novine koje smo čini mi se svih nas 20 u sobi napamet naučili. Volio bih te ljude sresti i zahvaliti im se”, kaže Sevdet Atić.

Atić je u Šljivovici ostao do kraja rata u BiH i sa većom grupom logoraša je 10. aprila 1996. godine vraćen u BiH.

U Srebrenicu se Sevdet Atić vratio u svoje do temelja porušeno selo. Vlastitim radom i novcem inicirao je gradnju puta do sela. Sa bratom ima ugledno građevinsko-prevozničku firmu, ali teško u Srebrenici dobiva posao, jer, kako kaže, kao i mnogi drugi nije podoban lokalnim moćnicima. Srbin iz Srebrenice Branimir Bibić mu je u slučajnom razgovoru o temi kako je ko preživio rat,  kazao da je on bio onaj vojnik koji je u selu pucao na  njega i druge pozivajući na predaju. Kazao mu je i da su tada zarobili 160 Bošnjaka, ali da ne zna šta se sa njima desilo, jer ih je njegova jedinica koja je pretresala teren, predala drugoj. Sevdet i Branimir se viđaju i pozdravljaju se kada se sretnu.

Za torture u logorima u Srbiji do sada niko nije odgovarao

U objavljenim podacima organizacije Fond za humanitarno pravo u Srbiji stoji: U februaru 1996. godine zatvoren je logor u Mitrovom Polju. Logor u Šljivovici je zatvoren u aprilu 1996. godine, kada su posljednji zarobljenici pušteni.

Do danas niko nije odgovarao za torturu, zlostavljanja i smrt muškaraca iz Žepe u logorima u Srbiji. Iako su poznata imena inspektora i stražara u logorima, pred domaćim sudom nije pokrenut ni jedan postupak tokom koga bi se utvrdila krivična odgovornost ovih lica za postupanje suprotno ratifikovanim konvencijama i domaćem pravu.

Štaviše, Tužilaštvo za ratne zločine je odbacilo krivičnu prijavu Fonda za humanitarno pravo za zločine počinjene tokom 1995. i 1996. godine u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Krajem 2014. godine, nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva u Srbiji, Fond za humanitarno pravo je u ime 67 bivših logoraša podnio predstavku Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog nesprovođenja efikasne istrage o zlostavljanjima u logorima. U oktobru 2016. godine Evropski sud je odbacio predstavku iz proceduralnih razloga.

Torturom nad Bošnjacima u logorima u Srbiji nisu se bavili ni Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ni Međunarodni sud pravde, iako su i jednom i drugom sudu bili predočeni dokazi o ovim zločinima.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije