Posljednja tajna Gurlittove zbirke?

Crtež olovkom, koji je ponuđen na online aukciji od 16. do 24. novembra, zapravo ne bi izazvao veliku pažnju, da njegovo porijeklo nije tako eksplozivno. Vrijednost portreta malog formata aukcijska kuća Christie's procijenila je  na 1.000 do 1.500 eura. Ali, crtež njemačkog slikara je izvorno bio u posjedu Jevreja - muzičkog izdavača i kolekcionara Dr. Henrija Hinrichsena.

Slika je jedno od preko 1.500 djela iz kolekcije 2014. godine umrlog Corneliusa Gurlitta, sina nacističkog trgovca umjetninama Hildebranda Gurlitta. Prema riječima državne ministrice za kulturu i medije Monike Grütters, to je posljednje od 14 djela iz zbrirke, koja su do sada identificirana kao umjetnine opljačkane od strane nacista. Na slici je prikazan par koji muzicira, a starija gospođa sluša na sofi. Slika njemačkog slikara i pjesnika Carla Spitzwega restituirana je početkom godine, oduzeta od nasljednika prethodnog vlasnika i predata aukcijskoj kući Christie's. Crtež je poslužio kao predložak za jednu Spitzwegovu sliku (ulje na na kartonu) koja je nastala negdje oko 1840. godine, a sada je u rukama privatnog vlasnika.

- pročitajte i ovo:  Posljedice slučaja Gurlitt

Ovom aukcijom okončava se priča puna nesporazuma i predrasuda. Otkriće umjetničke zbirke Gurlitt 2012. godine predstavljalo je međunarodnu senzaciju. Penzioner Cornelis Gurlitt  upao je u oči carinicima u vozu, koji je prelazio švicarsku granicu. Tokom pretrage, utvrđeno je da sa sobom nosi  9.000 eura. Policajci su se zainteresirali za penzionera, pokrenuta je istraga i konačno je naređena pretraga stana.

Uslijedio je triler: U Gurlittovom stanu - a kasnije i u kući u Salzburgu – pronađeno je više od 1.500 umjetničkih djela: slike, grafike, bakropisi i gravure, uključujući svjetski poznate umjetničke veličine poput Moneta, Picassa, Liebermanna, Beckmanna i Matissea. Umjetnine su zaplijenjene zbog sumnje da su ih opljačkali nacisti.

- pročitajte i ovo:  Njemačka vlada pomaže potragu za otetim umjetninama

Neobičan ljubitelj umjetnosti

Samohrani ljubitelj umjetnosti, sin poznatog nacističkog trgovca umjetninama Hildebranda Gurlitta, bio je čuvar očeve zbirke. Povremeno bi prodavao poneko djelo, kako bi imao novaca za život, ali nikada nije prodavao slike.

Godinama je jedna radna grupa - od 2016. uz sudjelovanje Njemačkog centra za gubitak kulturnih dobara (DZK) iz Magdeburga - istraživala porijeklo slika i drugih umjetničkih radova. Rezultati su otrežnjujući: samo 14 djela umjetnika poput Maxa Liebermanna, Henrija Matissea, Thomasa Couturea ili Adolpha von Menzela do sada su jasno identificirani i svrstani u opljačkane umjetnničke predmete. 13 je vraćeno njihovim pravim vlasnicima.

Od više od 1.500 umjetničkih djela, 300 je pripadalo obitelji Gurlitt prije dolaska nacista na vlast. Porijeklo ostalih predmeta u zbirci godinama je provjeravao međunarodni tim istraživača.

"Učinili smo sve što je bilo u našoj moći. Ne mogu se sjetiti nijednog slučaja, na kojem se radilo tako intenzivno", rekao je u DW intervju Gilbert Lupfer, direktor njemačkog Centra za izgubljeno kulturno blago 2020. godine.

Naravno, činilo se da je 14 jasno identificiranih slučajeva – u odnosu na cjelokupnu zbirku – vrlo malo. Ipak: "Svaki riješen slučaj doprinos je onome što bi se moglo nazvati istorijskom pravdom. Zahvalan sam za svaki komad koji smo uspjeli identificirati i vratiti. Još uvijek postoji velika siva zona", rekao je tada Lupfer

Ostatak zbirke sada je pripao Umjetničkom muzeju u Bernu (Kunstmuseum Bern), kojem je Cornelius Gurlitt iznenađujuće ostavio svoja umjetnička djela u testamentu napisanom pred smrt.

- pročitajte i ovo:  Je li Gurlittova oporuka 'čista'?

Mnogo otvorenih pitanja

U Njemačkoj se u posljednjih deset godina mnogo ulagalo u istraživanje porijekla umjetničkih djela: i kadrovski i novčano. Njemački Centar za gubitak kulturnih dobara osnovan je 2015. godine. Ovaj Centar ima pune ruke posla jer su mnoga pitanja ostala bez odgovora.

Između ostalog i ovo: Zašto je zbirka a s njom i priča o 80-godišnjem, vjerojatno neuračunljivom starcu, na takav način lansirana u javnost? Zašto njemački muzeji kupovinu ili tobožnje donacije umjetnina iz vremena Drugoga svjetskog rata ne objave na internetu kako bi se identificirali mogući razvlašteni vlasnici - na isti način na koji se postupilo sa Gurlittovom kolekcijom? Kako je moguće da je tržište umjetnina jako dobro znalo za "Gurlittovo blago" i da je kupovalo i prodavalo te umjetnine na aukciji čak i nakon rata? Priča o Corneliusu Gurlittu dva puta je pisala istoriju. O njemu su napisane knjige, snimljeni filmovi, pa čak izvođene i pozorišne predstave.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu