Pomoć na putu ka „onom svijetu“

Teški bolesnici koji zahtijevaju stalnu njegu, često su prepušteni na njegu isključivo članovima njihovih porodica. Ustanove za brigu o teško bolesnim i umirućim pacijentima, takozvani hospiciji, u BiH su prava rijetkost. U hospicij se smještaju teški bolesnici, ljudi koji boluju od neizlječive bolesti i kojima je ostalo još malo do smrti.

“U Bosni i Hercegovini i regiji sjeveroistočne Evrope nalazi se jedan jedini hospicij, ovdje u Tuzli, koji je u sklopu Univerzitetsko kliničkog centra Tuzla i u sistemu zdravstvene zaštite”, kaže Safija Kalajlić glavna sestra UKC Tuzla. Dodaje da su im česti gosti ljudi iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore koji se također bore za otvaranje sličnih ustanova u svojim zemljama. „Imamo zaokruženo zbrinjavanje pacijenata u završnom stadiju bolesti, i to čak o trošku Zavoda zdravstvenog osiguranja“ ističe gospođa Kalajlić.

Palijativna medicina i hospicijski pokret rezultat su razvoja ne samo medicinske nauke već uopće napretka humanističke i civilizacijske misli modernog društva, a prisutna je od pedesetih godina prošlog vijeka kada se bitno počeo mijenjati stav prema umirućim. Zvaničnim početkom savremenog pristupa palijativnoj njezi i hospicijskom pokretu smatra se 1967. godina kada je u Londonu otvoren prvi moderni hospicij – Svetog Kristofera.

Najviše trpe pacijenti i njihove porodice

Zbog nedostatka ustanova za palijativnu njegu posljedice najviše trpe pacijenti. Potvrđuje to i tragični primjer 80-godišnjeg starca iz okoline Visokog, koji je umro nekoliko dana nakon otpuštanja s bolničkog liječenja. Naime, nakon sanacije povreda nastalih usljed trovanja sredstvom za čišćenje, Dragan Antunović otpušten je krajem juna iz zeničke bolnice. Iako je njegovo stanje bilo izuzetno teško, odluka ljekarskog konzilija bila je konačna.

“Pacijent je upućen na kućno liječenje i date su instrukcije za dalji tretman pacijenta koji je u nadležnosti drugih zdravstvenih ustanova i centra za socijalni rad“, kaže Aida Buro, portparol Kantonalone bolnice Zenica.

Kako u Zeničko dobojskom kantonu ne postoji adekvatna javna ustanova, porodica je starca smjestila u privatni gerijatrijski centar “Ruhama”, gdje je proveo posljednje dane svog života. „Kao laici mogli ste vidjeti da se radi o vrlo teškom bolesniku i da nije za kućnu njegu te da se njemu u kućnom ambijentu ne može pružiti adekvatna medicinska pomoć. Ja sam jedini izlaz našao, s obzirom da ne živim u ovoj zemlji, da svog roditelja smjestim u ovakvu ustanovu“, priča Zdenko Antunović, sin starca.

I Zdenka Marinčić proživjela je tešku situaciju kada je njeg suprug prije tri godine obolio od teške bolesti i trebala mu je stalna briga. No, ona nije mogla dati otkaz na poslu, jer kako kaže, tada ne bi imali od čega živjeti. Do posljednjeg dana ga je njegovala, naučila kako mu davati injekcije, sredstva protiv bolova... „To je grozna situacija! Bezizlazna situacija! Šta je trebalo tada učiniti? I moj suprug i ja smo tada znali da tu nema izlaza!“, priča Zdenka.

Dostojno čovjeka – do kraja

Privatni centri kakav je “Ruhama” za sada popunjavaju jaz između zdravstvenih ustanova i porodice, ali zbog cijena usluga nisu dostupni svakom pacijentu. O tome će se povesti računa prilikom izrade kantonalne strategije razvoja zdravstva, ističe Senka Balorda ministrica zdravstva u Vladi Zeničko dobojskog kantona. „To su takozvani hospiciji koje mi u kantonu nemamo, ali će sigurno u strategiji razvoja zdravstva razmišljati o takvim rješenjima za stare i bolesne“.

Provođenje posljednjih dana u porodičnom okruženju uz adekvatnu medicinsku i psihološku pomoć djeluje mnogo humanije i bez sumnje bi većina pacijenata radije pristala na tu varijantu, ako bi ona postojala. Međutim, u sadašnjoj situaciji, kada ono što zakon i strategija predviđaju još nije zaživjelo, pacijenti iz straha da kod kuće neće biti pošteđeni čak ni fizičkih bolova ponekad radije biraju da posljednje dane provedu u bolnici. Tačnije, u rijetkim situacijama kada mogu da biraju.

„Mnogo oboljelih ljudi koje otpusti bolnica dođe kući, ali se porodica ne može snaći. Iz tog razloga, da bi imali profesionalnu njegu i da bi imali kvalitetnu i dostojanstvenu starost i ostatak svog života, onda su ovakvi centri zaista neophodni“, kaže Hatidža Rudić direktorica Centra za njegu „Ruhama“ Zenica.

Prema procjenama zdravstvene statistike, svaka peta osoba između 65. i 74. godine u BiH ovisna je o zdravstvenoj i socijalnoj brizi i tuđoj pomoći.

Autor: Sanel Kajan

Odg. ur.: Jasmina Rose