Polupuna i poluprazna čaša - jedna do druge
16. decembar 2019
Na ovoj klimatskoj konferenciji u Madridu dugi redovi su se formirali uvijek na manifestacijama na kojima političara i diplomata iz 190 zemalja – nije bilo. Trideset minuta stajanja je bilo potrebno da bi neko dočekao da vidi Gretu Tunberg, još 30 minuta čekanja da se čuje šta će reći slavni glumac Harison Ford, koji je govorio da Amerika treba da bude bolja i više ekološki orijentisana, i svog predsjednika Donalda Trampa nazvao „groznim".
Ali, predstavnici država su bili prisutni, takođe, kao i svake godine otkako su 1992. počele konferencije UN o klimi. Oni su zapravo u jezgru ovog cirkusa - njihov posao je da zajednički smanje emisiju gasova štetnih po klimu. Ali, to kako oni odlučuju, ono što hoće da učine, način na koji konkretno hoće da zaštite klimu, to je sve teže objasniti. Konferencije UN o klimi su odavno svijet za sebe – sa djelimično apsurdnim dogovorima i međusobnim okrivljavanjima. Ako se upustimo u zbunjujuću igru, ostaje zaključak: čaša je polupuna ili poluprazna – već prema tome kako se na nju gleda.
Emisija se povećava – i pored svih konferencija
Poluprazna čaša: otkako postoje klimatske konferencije, emisija štetnih gasova se drastično povećala a ne smanjila. I pored svih vjetrenjača i sunčanih kolektora i električnih automobila. Ciljevi pojedinačnih zemalja, dogovorni u Parizu 2015, suviše su slabi kako bi preokrenuli taj trend. I pored dobrih namjera, izostala je transformacija zemalja, prije svega bogatih, u održivu budućnost. To je narušilo kredibilnost industrijskih država, onih koje su 1992. u Riju naveliko obećavale da će prednjačiti u smanjenju emisije gasova. U svijetu sve većih nacionalizama, izbjegličkih pokreta i konflikta, državama je sve teže da klimatske probleme rješavaju zajedničkim naporima.
Polupuna čaša: sastanci o klimi su doveli do toga da bogati Sjever ulaže milijarde u Jug kako bi tamo mogle da se instaliraju ekološke tehnologije. Nije sve uspjelo, mnogo toga je ispalo apsurdno, na primjer u slučajevima kada su u Africi ili Latinskoj Americi pod vidom zaštite klime građene ogromne brane ili hidrocentrale.
Ali, otkako postoje klimatske konferencije, energija sunca ili vjetra je izašla iz sijenke i u Njemačkoj postala broj jedan kada je riječ o proizvodnji struje. U termoelektrane se više ne investira. Prije svega je većina u svim društvima shvatila da su klimatske promjene egzistencijalna prijetnja za čovječanstvo, da su ljudi sami krivi za njih, i da probleme zato moraju sami i da riješe. To je više nego ništa – i pored svih populista i larmadžija.
Međunarodna klimatska diplomatija sada dospijeva u iste teškoće kakve slične, etablirane, strukture imaju svuda u svijetu, strukture poput partija, sistema i društava. Klimatski samiti - to je oprezno kretanje, traženje kompromisa, pa i cjenjkanje. Ali, nova, glasna i odlučna, generacija, ne želi da zna za to, ona hoće rezultate i to odmah. Ona je dala temi novih zamah koji za duge razgovore o sporazumima može biti samo dobar. S jedne strane.
Ali, ni ona ne umije da objasni kako bi tempo koji traži trebalo da funkcioniše u svijetu čija se dinamika još uvijek temelji na korišćenju fosilnih goriva. „Hoćemo da vas uhvati panika" – tao glasi jedna od rečenica Grete Tunberg. Pri tome je panika posljednje što je potrebno ovim samitima. U mnogim zemljama Juga, a na to se u Evropi zaboravlja, ljudi pored klimatskih problema imaju i druge, sasvim egzistencijalne, brige, kao što to pokazuju, na primjer, neredi u Čileu.
Ugovor stupa na snagu 2020.
Zemlje-učesnice klimatske konferencije UN će potražiti spas u Pariskim ugovorima, i bez SAD, i sa onima koji blokiraju stvari, poput Brazila ili Australije, Saudijske Arabije ili Rusije. Godine 2020. će ugovor stupiti na snagu sa svim svojim zamkama, izuzecima i manama. Evropa kao da je ipak shvatila da će karusel definitivno stati ako EU ne bude činila dalje korake. „Zeleni dil" nove šefice Evropske komisije Ursule fon der Lajen, donijet paralelno sa konferencijom u Madridu ili Briselu, prvi je korak.
Dakle, spojimo polupunu i polupraznu čašu: političari bi trebalo da slušaju mlade aktiviste, jer ovi imaju pravo kada opisuju klimatsku krizu kao nešto što ugrožava život. Ona je to odavno. Političari su već reagovali na pritisak, jer novog plana novog rukovodstva Evropske unije ne bi bilo bez Grete Tunberg i njenog pokreta „Petkom za budućnost". A mladi aktivisti bi trebalo da razumiju da dugo i naporno dogovaranje još uvijek dovodi do rezultata. Klima može biti spasena samo multilateralnim akcijama UN. Zato što one vide svijet onakav kakav on jeste a ne kakav bi trebalo da bude.