Pola milenija od smrti Leonarda da Vincija
2. maj 2019
Za Leonarda da Vincija su umjetnost i znanost bili jedno, zapravo za njega je baš sve nekako bilo povezano. Zanimalo ga je sve, a ono što je otkrio u prirodnim znanostima je utjecalo i na njegovu umjetnost. Već kao mališan je znao sjesti pred vrata sa bilježnicom i pisao i crtao oblake koje je vidio. Kao odrastao je riskirao ne samo tamnicu nego i lomaču kad je potajice secirao leševe kako bi naučio više o anatomiji, mišićima, zglobovima i proporcijama.
Leonardo je rođen 15. travnja 1452. u Anchianu, mjestašcu u općini Vinci u Toskani. Njegovi roditelji, bilježnik i 16-godišnja služavka, nisu bili vjenčani. Zato je odrastao kod svog djede i već tada je rado crtao. Na naukovanje je uspio doći kod poznatog kipara iz Firence Andree del Verrocchia koji je često ispunjavao i naloge svemoćne obitelji Medici čiji su trgovci i bankari svojim novcem i utjecajem stoljećima određivali što će se događati u Firenci.
Posve novi likovi portreta
Leonardu su tako otvorena vrata i u više društvene krugove, a postao je članom i Lukasovog ceha, udruge umjetnika Firence. Mirno je slikao portrete uglednika i prizore svetaca i svetica Božjih. Neke je radio po narudžbi, neka djela su desetljećima ostajala u njegovoj radionici i zapravo za mnoge ne znamo razlog. Najveća misterija je i možda najpoznatiji portret na svijetu, njegova Mona Lisa od koje se nikad nije odvajao – makar danas tek možemo slutiti, tko je to uopće na slici.
Neki tvrde kako je to bila neispunjena ljubav njegovog života, drugi pak tvrde kako ga zapravo uopće nisu zanimale žene nego muškarci. U svakom slučaju je i na svojim slikama ženama dao novo samopoštovanje: prije Leonarda je bilo uobičajeno žene prikazivati „kako se pristoji", ponizno spuštene glave ili barem iz profila. Tek kod Leonarda i žene odvažno promatrača gledaju ravno u oči.
Spoznaje „naopačke"
Bili bi nepošteni djela Leonarda svesti samo na njegove slike. Sa jedne strane, zapravo iza njega nije ostalo mnogo djela: posve pouzdano znamo da je on autor za tek nešto više od desetak slika. Sa druge strane, ostavio je mnoštvo studija anatomije i skica, tekstova koje je pisao da se može „normalno" čitati tek u zrcalu, nacrta i planova za strojeve koji će nastati tek u dalekoj budućnosti. Tu je i tenk, ronilačko odijelo, naprava kojom će i čovjek moći poletjeti (koja, uzgred rečeno i po suvremenoj rekonstrukciji, nije baš savršena jer se napravom teško može upravljati, ali funkcionira!)
Projektirao je i mostove, čak i jedan čitav grad, ali većina njegovih planova nikad nisu bili ostvareni. Većinu života je proveo u metropolama renesanse: Firenci, Milanu, Rimu... Mnogi su naručivali djelo od Leonarda, bile to bogate plemićke obitelji ili čak papa. Ali u drugom desetljeću šesnaestog stoljeća je tadašnja Italija počela tonuti u rat: duga je priča, tko je sve protiv koga ratovao i zašto, no nije bilo baš vremena za umjetnost. Zato ga zove jedan od sudionika u tim ratovima, francuski kralj Franjo I. praktično odmah nakon što je naslijedio prijestolje 1515. godine.
Francuski kralj poziva Leonarda u Francusku i obećaje mu sve što poželi: smještaj na skromnom, ali ne baš tako maleno imanju, redovitu plaću i vrijeme da se bavi svime čime se želi baviti. Jedina obaveza mu je bila povremeno organizirati gozbe za kralja. Francuska epoha Leonarda da Vincija je trajala jedva tri godine: 2. svibnja 1519. umire u Chateu Clos Luce – po legendi, u rukama francuskog kralja i zaštitnika umjetnosti.
Povodom 500. obljetnice smrti Leonarda da Vincija, organiziraju se brojne izložbe i manifestacije. Pariški Louvre, zapravo nasljednik umjetničke zbirke francuskih kraljeva, priprema posebnu retrospektivu ove jeseni. Jedna od najvećih zbirki skica i bilješki Leonarda je ona britanske Royal Collection. Kraljevska zbirka ovog proljeća brojne crteže predstavlja u čitavom nizu gradova u Velikoj Britaniji. Od konca svibnja do 13. listopada će oko 200 crteža Leonarda biti izložene u Buckinghamskoj palači.