Pogled na 2019. - jesu li mogući prijevremni izbori?
1. januar 2019
Unatoč svim političkim turbulencijama u protekloj godini: Angela Merkel i u 2019. ostaje broj jedan, čak iako više nije predsjednica Kršćansko-demokratske unije (CDU) nego „samo“ kancelarka na čelu demokršćansko-socijaldemokratske koalicije.
„Angela Merkel i dalje sve konce drži u rukama", kaže politolog Thorsten Faas. „Ako ona to sama ne želi, nemoguće ju je otjerati s kancelarske funkcije“
I inače: jednu kancelarku oboriti s trona u Njemačkoj nije nimalo jednostavno. Parlament ne može samo tako zaključiti: „Mi više nemamo povjerenja u kancelarku“.
To je bio slučaj, i mnogo prečesto se prakticirao, u Weimarskoj republici, što je djelovalo destabilizirajuće i potaklo je dolazak nacionalsocijalista na vlast. Iz ovih povijesnih iskustava su pouke povukli i autori njemačkog „Temeljnog zakona“ (Ustava) kada su 1949. zaključili: Zahtjev za izglasavanjem nepovjerenja kancelarki je moguć jedino ako se radi o „konstruktivnoj“ provjeri stupnja parlamentarnog povjerenja. To konkretno znači da Angeli Merkel nepovjerenje može biti izglasano jedino ako njezin nasljednik/nasljednica može dokazati da raspolaže većinom u parlamentu. Ali takva osoba trenutno nije na vidiku.
Onoliko dugo koliko Merkel to želi
Dosad je Angela Merkel na pitanje koliko dugo će još ostati na svom položaju, odgovarala ukazujući na kraj izbornog razdoblja, dakle 2021. No kancelarka je spremna i na nagle obrate, kao što je dokazalo i njezino povlačenje s mjesta predsjednice CDU-a. Dakle nije isključeno da preko noći najavi otkaz. Kao što je to 1974. učinio njezin prethodnik Willy Brandt.
Ustav za ovakve slučajeve ne predviđa isključivo nove izbore. Vladu privremeno može voditi i prijelazni kancelar/kancelarka toliko dugo dok Bundestag ne izabere novog. No to ne bi bio državnički odlazak u stilu Angele Merkel.
Mnogo elegantnije bi bilo pred parlament postaviti tzv. pitanje povjerenja kao što su to već učinili i drugi umorni kancelari. I za ovaj slučaj vrijedi princip stabilnosti i izbjegavanja novih izbora, kako to nalaže Ustav. Pod uvjetom da spreman čeka novi kancelar. Ili kancelarka, kao npr. Annegrett Kramp-Karrenbauer, jedna od glavnih protagonistica Merkelinog projekta „Misija mirovina".
Promjena partnera ili prijevremeni izbori?
Tako barem stvari stoje što se teorije tiče. „Stranke vladajuće koalicije su prilično nervozne, njihova popularnost i ugled su na dnu. To tako ne može više duže potrajati", kaže Faas. Prije svega je Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) nestabilna. Nakon izbora za Europski parlament u svibnju ili najkasnije nakon dogovorene rekapitulacije polovice proteklog izbornog razdoblja na jesen 2019. SPD bi se, kako bi izbjegao unutarstranačke razmirice, mogao povući iz rada velike koalicije.
Merkel bi mogla, prema jednom scenariju, nastaviti s radom na čelu manjinske vlasti uz toleranciju liberala i zelenih. Za više od ovoga liberali, barem ne pod kancelarkom Merkel, nisu spremni. Kramp-Karrenbauer bi možda mogla 2020. preuzeti kormilo i s liberalima dogovoriti pravu koaliciju.
No prijevremeni izbori već 2019. je slijed događaja koje trenutni koalicijski partneri pod svaku cijenu žele izbjeći. I to iz više razloga. Novom glavnom tajniku CDU-a Paulu Ziemiaku „uopće nije" stalo do novih izbora a time govori i u ime svojih partnera iz Unije CDU/CSU ali i SPD-a. Jer popularnost vladajućih stranaka je trenutno toliko niska da bi mnogi demokršćanski i socijaldemokratski zastupnici novim izborima karijeru i zastupnički položaj stavili na kocku.
Ni predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier, koji je prema Ustavu dužan raspisati nove izbore, nije deklarirani pobornik novih izbora što se pokazalo i krajem 2017. kada je usprkos nepredvidivim koalicijskim pregovorima odbacivao novi izlazak na urne.
Izborna 2019. – dobri izgledi za AfD
Ono što govori u prilog Angeli Merkel je činjenica da ju većina građana i dalje želi na mjestu kancelarke. Posljednje ispitivanje javnog servisa ARD je čak pokazalo porast njezine popularnosti. No njezini najveći protivnici iz desno-populističkog ugla, bi joj i u novoj godini mogli zadavati glavobolje.
Na primjer na Europskim izborima. „Ovakvi ‚sporedni' izbori su prije svega voda na mlin prosvjednim strankama", kaže politolog Faas. U Europskom parlamentu se Alternativa za Njemačku (AfD) želi umrežiti s populistima iz Italije i Austrije. Uspjeh ovog nauma je upitan. No EU izbori će, kako se očekuje, desnim populistima u usporedbi s posljednjim izborima donijeti više zastupničkih mjesta, novca i utjecaja.
Osim toga su 2019. na jesen na redu i izbori u nekoliko istočnonjemačkih saveznih pokrajina. U Tirinškoj, Saskoj i Brandenburgu bi AfD mogao postati najjača stranka. U mnogim saveznim pokrajinama se održavaju lokalni izbor na kojima bi se AfD na lokalnoj razini mogao usidriti u mnogim gradovima i općinama.
Merkelin plan po kojem CDU u 2019. mora povratiti birače koji su se okrenuli AfD-u bi mogao pasti u vodu. U tom slučaju prijete unutarstranački nemiri.
„Izbori u novoj godini će biti presudni po pitanju opstanka savezne vlade", kaže Faas. Ako se tako gleda, onda raste vjerojatnost prijevremenih izbora u SR Njemačkoj.