Pjiongjang i Berlin - krčkanje na tihoj vatri | Politika | DW | 09.12.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Pjiongjang i Berlin - krčkanje na tihoj vatri

DDR je godinama održavala tijesne diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom. Nakon njemačkog ujedinjenja, SRN je otvorila ambasada u Pjongjangu, ali to je zastupništvo skromnog obima i – uticaja.

Jedan službenik njemačke ambasade je povučen iz Pjongjanga a jedan iz Sjeverne Koreje je, kažu, odliteo u Pjongjang, ali diplomatski odnosi Njemačke i Sjeverne Koreje ipak nisu prekinuti. To je izjavio njemački ministar spoljnih poslova Zigmar Gabrijel u Vašingtonu. Još krajem jula, Ministarstvo spoljnih poslova je povuklo dvojicu svojih službenika iz Pjongjanga i od dvoje službenika sjevernokorejske ambasade u Berlinu zatražilo da odu kući. Aktuelna mjera je reakcija na najnovije testiranje sjevernokorejske rakete.

Njemačka je jedna od 30-ak zemalja koje imaju ambasade u Sjevernoj Koreji – i to na mjestu bivšeg diplomatskog predstavništva DDR. To je veliko zemljište, toliko veliko da se na njemu nalazi i više drugih ambasada kojima je Njemačka iznajmila zgrade. Na primjer, ambasade Švedske i Velike Britanije. Sjeverna Koreja je decenijama održavala diplomatske odnose sa bivšom DDR.

Prijatelji iz DDR-a

DDR je uvijek bila važan partner Sjeverne Koreje u Istočnom bloku. Dvije zemlje su bile u dobrim odnosima još od 1949. Sljedeće godine je izbio Korejski rat; kada su borbe okončane tri godine kasnije sporazumom o primirju, Korejsko poluostrvo je velikim dijelom bilo pretvoreno u prah i pepeo. U Sjevernoj Koreji je poginulo oko 2,5 miliona ljudi. Zemlja je bila upućena na tuđu pomoć. A ona je, između ostalog, stizala i iz Istočnog Berlina.

„Postojali su programi pomoći, krediti i trgovinski sporazumi", kaže Bernd Štever, istoričar sa Univerziteta u Potsdamu: „U suštini je DDR trebalo da šalje Sjevernoj Koreji industrijska dobra ili novac. Najčešće se radilo o tzv. kompenzacijama – Sjeverna Koreja nije plaćala novcem, već drugim dobrima, robu koju je primala. „To su bile u prvom redu sirovine, u pravilu metali. Na drugim područjima je bilo problema, DDR nije htela da preuzima proizvode poput odjeće i trikotaže, jer ih je smatrala nedovoljno kvalitetnim".

Političko prijateljstvo

Posebno spektakularan primjer pomoći iz Istočne Njemačke je – projekat Hamhung. Lučki grad Hamhung – drugi po veličini poslije Pjongjanga – bio je gotovo potpuno uništen u bombardovanju, „a onda je DDR investirala milione u njegovu obnovu. Ona je tako reći dala Sjevernokorejcima čitav jedan socijalistički grad – kao dobrovoljni prilog". Između 1954. i 1962. su uz pomoć radne snage iz DDR-a tamo nastajale stambene četvrti, industrijska područja, bolnice i škole.

Visoki predstavnici te dvije zemlje su se međusobno posjećivali, kaže Štever: „Vjerovatno najpoznatiji sastanak je održan 1956. kada su se sastali ministar spoljnih poslova Sjeverne Koreje i ambasador DDR. Doduše, ti bilateralni odnosi su više imali karakter političkog prijateljstva nego iskrenog odnosa.

Stigli gastarbajteri

Poslije 1960. trgovinski odnosi su počeli da zapinju, kako kaže Štever, i to iz jednog jedinog razloga, a to je – novac. DDR je smanjivala obim pomoći jer je i sama jedva sastavljala kraj s krajem. A ni roba iz Sjeverne Koreje joj nije bila prijeko potrebna.

Na političkom nivou, odnosi su postali jednostavniji. „Obje vlade su to smatrale razumnim rješenjem. Dobri bilateralni odnosi i prijateljstvo među narodima – to je ostavljalo dobar utisak". Došlo je i do direktne razmjene između bratskih država. Tako su, na primjer, mladi Sjevernokorejci dolazili u DDR da studiraju, kako bi stekli znanja potrebna za obnovu njihove zemlje. Od šezdesetih godina pa do pada Gvozdene zavjese, u DDR su radili radnici iz drugih socijalističkih zemalja – vremenski ograničeno i bez namjere da tamo ostanu.

„Jednocifrena" ambasada

Pad Berlinskog zida u novembru 1989, slom DDR i njemačko ujedinjenje u oktobru 1990, događaji su koji obilježavaju zaokret u odnosima sa Sjevernom Korejom. Pjongjang je bratskoj državi koja je upravo nestajala ponudio nešto interesantno, naime – azil sa smijenjenog predsjednika Eriha Honekera. „Honeker se na kraju odlučio za Čile, ali Sjeverna Koreja je bila jedna opcija", kaže Štever.

Nordkorea Staatsfeier zum dritten Atomtest (Reuters)

Sjeverna Koreja: Državno slavlje povodom atomske probe

Poslije političkog zaokreta, diplomatski odnosi su najprije čitavu deceniju bili zamrznuti. Savezna Republika Njemačka je u prostorijama bivše ambasade DDR održavala samo jedno zastupništvo za zaštitu svojih interesa (njegova sila-zaštitnica je bila Švedska) a bivša sjevernokorejska ambasada u Istočnom Berlinu je imala samo „Kancelariju za zaštitu interesa DNRK" (sila-zaštitnica: Kina). Prvog marta 2001, Savezna Republika Njemačka je zvanično uspostavila diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom, doduše, u mnogo skromnijem obimu nego nekada DDR. Broj službenika njemačke ambasada u Pjongjangu je jednocifren.

Nemačka – bez uticaja

Uticaj Njemačke na rukovodstvo u Pjongjangu praktično ne postoji, kaže Štever: „Njemačka ima uglavnom ulogu gledaoca, bilo da se radi o pitanima ljudskih prava ili o raketama i atomskim bombama. Glavni igrači su Kina i - u određenoj mjeri – Rusija. Njemačka se nadala da bi mogla da bude neka vrsta posrednika između Sjeverne i Južne Koreje. „Tada je vladala velika euforija oko toga šta je moglo da nastane poslije kraja Hladnog rata. Ali, potcjenjuje se činjenica da sjevernokorejsko rukovodstvo propast DDR-a vidi upravo kao primjer za to kako to ne treba činiti".

I pored ograničenih mogućnosti, njemačka vlada smatra da je važno da ima ambasadu u Pjongjangu. „Šansa da se dobije bilo kakav uticaj postoji samo ako postoji zvanično zastupništvo", objašnjava istoričar Štever, „ali činjenica je da to do sada nije uspjelo. Njemačka jednostavno nije tako važna u tom dijelu svijeta." I kada je riječ o aktuelnoj krizi, Berlin nema polugu koju bi moglo da pokrene i da neki doprinos rješenju. Povlačenje nekih službenika ambasade je samo simboličan gest: „Njemačka, osim retorikom poput Gabrijelove, ne može da učini ništa".

Možda poneki savet...

Od uspostavljanja diplomatskih odnosa prije gotovo 17 godina, a prema navodima Ministarstva spoljnih poslova u Berlinu, Sjevernu Koreju još nije posjetio nijedan njemački ministar, dok je sjevernokorejski ministar sporta 2011. doputovao na otvaranje Prvenstva svijeta u ženskom fudbalu. Pokrajinski političari i uposlenici parlamenta su, međutim, često putovali za Pjongjang.

Nordkorea Staatsfeier zum dritten Atomtest (Reuters)

Vođstvo Sjeverne Koreje od uspostave diplomatskih odnosa prije 17 godina još nije posjetio nijedan njemački ministar

U jesen 2015, u jednoj takvoj delegaciji koja je putovala u Sjevernu Koreju bila je i Berbel Hon, tada zamjenica šefa poslaničkog kluba Saveza 90/Zelenih u Bundestagu. Ona je u razgovoru za DW rekla: „Tamo nemamo veliki uticaj. Ali, možda možemo da damo poneki savjet ili prenesemo neku poruku. To je za mene okvir u kojem možemo da se krećemo".

Ambasada radi – do daljnjeg

U razgovorima, koje je u Pjongjangu vodila Berbel Hon, radilo se o osjetljivim temama kao što je situacija sa snabdijevanjem stanovnika Sjeverne Koreje hranom: „Smatram da smo bili vrlo otvoreni i da smo domaćine otvoreno suočili sa nekim stvarima, ali smo o tome prethodno porazgovarali sa njemačkim ambasadorom, jer smo morali da znamo koliko daleko smijemo da idemo u argumentovanju".

A njemački ambasador je Tomas Šefer. Taj 65-godišnjak je iskusan poznavalac Sjeverne Koreje, koji je tamo već drugi put u službi. Prvi put je to bio od 2007. do 2010. godine prije nego što je na tri godine otišao na jednu dužnost u Latinskoj Americi. Od 2013. je ponovo u Pjongjangu. Ambasada će biti otvorena do daljnjeg, tako to hoće njemački ministar spoljnih poslova. No, od prije nedjelju dana, Tomas Šefer tamo ima jednog službenika manje.