"Pilot putničkog aviona nema šanse da izbjegne raketni napad"

DW: U Ukrajini se srušio putnički avion, možda zato što je oboren. Avion je letio na 10.000 metara nadmorske visine, što je sasvim normalno za putničke avione. Kako ocjenjujete mogućnost da se avion obori na takvoj visini?

Hajnrih Grosbongart (Heinrich Großbongardt) : To je veoma neobično. Pobunjeničke organizacije ili gerilci imaju protivavionske rakete koje se lansiraju sa ramena, ali su one relativno malog kalibra. To su na primjer Stinger rakete, koje dostižu maksimalnu visinu od 3.000 do 4.000 metara. Za visinu od 10.000 metara potrebne su neke druge stvari koje pobunjeničke organizacije do sada nisu imale.

DW: Iznad istočne Ukrajine je u posljednjih nekoliko nedjelja oboreno više aviona. Uprkos tome, putnički avioni su i dalje nadlijetali to područje. Da li je velika nadmorska visina smatrana kao dovoljna mjera bezbijednosti?

Grosbongart: Prema dosadašnjem iskustvu je to smatrano bezbjednim. Ukrajinski vojni avioni koji su oboreni letjeli su mnogo niže. Civilni vazdušni saobraćaj nad Ukrajinom je sve vrijeme funkcionisao bez ometanja. Veliki izvoznici oružja – Amerikanci ili Rusi – do sada su veoma vodili računa o tome da pobunjeničkim organizacijama ne daju rakete koje bi mogle da ugroze komercijalne avione. Ako su avion oborili pobunjenici, onda se mora pažljivo razmotriti kako su došli u posjed takvog oružja.

DW: Neke američke aviokompanije očigledno još od aprila ne lete iznad istočne Ukrajine. Zar nije bilo znak nemarnosti drugih aviokompanija što su tamo i dalje letjele?

Grosbongart: Ne, ne može se reći da je to bila nemarnost. Možda su američke službe za bezbjednost letenja izdale neki poseban nalog. Ali za Evropu je zadužena Evropska služba za bezbjednost koja može da se osloni na dugogodišnje iskustvo. Do sada je na komercijalne avione na velikim visinama pucala samo vojska. Sjetimo se: osamdesetih je to bio korejski avion 007 ili Erbas A300 iznad Perzijskog zaliva, koji je oborila američke fregata. Vojske imaju takvo oružje. Do sada ga nisu imale pobunjeničke organizacije.

DW: Kakve šanse ima pilot u putničkom avionu da primjeti raketni napad?

Grosbongart: Nema nikakve šanse. Uređaji upozorenja protiv raketnih napada postoje samo u vojnim avionima i onima koji prevoze ličnosti kao što su šefovi država. Komercijalni avioni nemaju takav sistem.

DW: Da li su rakete tako brze da je svaki pokušaj reakcije uzaludan?

Grosbongart: Da, to bi bilo uzaludno. Komercijalni avioni su jednostavno relativno spori.

DW: Da li se piloti obučavaju za slučaj takvih napada?

Grosbongart: Poslije terorističkih napada od 11. septembra 2001. o tome se dosta diskutovalo. Problem je kada se leti ka posebno ranjivim aerodromima kao što Kabul ili Bagdad, na kojima je već bilo incidenata. Tamo se svakako primjenjuju posebni metodi za polijetanje i sletanje kojima se smanjuje rizik.