Pečuh propustio veliku šansu

Sve je zapravo dobro počelo. Pečuh je na dan otvorenja glavnog grada kulture 2010. (uz Istanbul i Rursku oblast), kako se činilo, dao sve od sebe: inscenirane su rimske utrke konjskim zapregama, održani su mnogobrojni koncerti, nastupi raznih folklornih grupa i plesajućih, turskih derviša. Posebno za ovu prigodu u Pečuh je stigao i Placido Domingo, koji se posjetiteljima i građanima ovog malog ali simpatičnog gradića na jugu Mađarske obratio riječima: "Trenutak je konačno stigao! Sada možete cijeloj Europi pokazati vašu kulturu, vaš grad i sve vaše vrijednosti!"

Work in progress

No sada, pola godine kasnije, ipak se mora reći kako Pečuh nije ispunio očekivanja. Središte grada je, ako se izuzme novoobnovljeni glavni trg, bio i ostao jedno veliko gradilište. Ništa nije gotovo, a po svemu sudeći niti neće tako uskoro biti gotovo. Od pet velikih projeketa završen je samo jedan. Koncertna dvorana također nije završena: termin njezina otvorenja je pomaknut na Božić ove godine, kada bi se ovdje trebao održati veliki božićni i novogodišnji koncert. Gigantski centar "Zsolnay" poznate manufakture porculana bit će otvoren tek sljedeće godine.

Možda! Sami organizatori u međuvremenu sveukupnu situaciju i izgled grada samokritično i duhovito nazivaju – "work in progress-om". Što se dogodilo?

Smrt dvojice gradonačelnika, nesposobnost novog vodstva...

Radnici na gradilištima kažu da su prekasno dobili građevinski materijal, da je on trebao stići iz Kine na vrijeme, no nažalost nije. Slična objašnjenja stižu i iz ostalih krugova. "Da, neugodno nam je, mislili smo i nadali se da će stići stvari obaviti na vrijeme, no eto, nismo. Nešto se ispriječilo, i zapravo ne znam točno što se dogodilo i u čemu je konkretni problem", rekla je i jedna od suradnica sigurnosnih službi.

No pravi razlozi prema mišljenju jednog od najpoznatijih izdavača Mađarske koji živi u Pečuhu, Gabora Csordasa, leže negdje drugdje. "Tijekom priprema, Pečuh je ostao bez dvojice gradonačelnika: obojica su umrla jedan za drugim. Projekti s kojima se krenulo u početku su zaustavljeni, došlo je do smjena direktora. Kontrola vezana za rad na cjelokupnom projektu povjerena je ovdašnjim vlastima, koje jednostavno za ovako nešto nisu imale dovoljno kapaciteta kao ni iskustva. Nije postojao nikakav koncept", objašnjava Csordas.

Prema njegovom mišljenju, činjenica, odnosno problem zašto je Pečuh ostao tako slabo posjećen, i "zašto za njega još uvijek u svijetu pa čak ni u Europi nitko nikada nije čuo", leži jednostavno u tome da je gotovo 90 posto sredstava (od oko 150 milijuna eura koliko je Pečuh dobio na raspolaganje) uloženo isključivo na licu mjesta, a tek minimalan dio za promidžbu, odnosno reklamu.

Šteta, jer Pečuh ima što za ponuditi

Drugim riječima, unatoč 4.500 priredbi koliko bi ih se sveukupno ovdje trebalo održati ili jeste već, Pečuh je, po svemu sudeći, propustio svoju veliku priliku. Šteta, reći će mnogi, jer ovaj grad u biti doista ima što za ponuditi. Tijekom njegove dvije tisućljetne povijesti ovdje su se smjenjivali Rimljani, Turci, Habsburgovci,... Pečuh je osim toga i grad manjina: ovdje već stoljećima, kao u malo kojem drugom gradu, zajedno žive Nijemci, Grci, Židovi, Hrvati, Srbi, Romi, Sinti. U Pečuhu postoji i popularno i uvijek dobro posjećeno Hrvatsko kazalište u kojem se naizmjenično ili uz prijevod prikazuju predstave na mađarskom i na hrvatskom jeziku.

Šteta. No možda sve ovo što nije dosad uspio, Pečuh uspije nadoknaditi u sljedećim godinama: kada se obnovi sve što se trenutno još uvijek obnavlja, kada se završi gradnja kulturnog centra i koncertne dvorane, jer po svemu onome što doista ima za ponuditi (uključujući i vrlo bogatu, šaroliku i kvalitetnu gastronomsku ponudu) Pečuh je zavrijedio da (p)ostane punopravnim članom Europe i njezine kulturne baštine – onako kako je to bio oduvijek.

Autor: Željka Telišman (zdf)

Odg. urednica: Marina Martinović