Palikuće pod krinkom čestitih ljudi

"Tko se boji 'crnog čovjeka'?" je nekoć bila omiljena dječja igra, u vremenima u kojima još nisu postojali smartphoneovi i kad se vijesti konzumiralo ujutro u novinama, a navečer na televiziji. Igra strašenja iz analognog vremena nije doista mrtva ni u digitalnom dobu. Danas ju igraju odrasli. Tjedan za tjedan, uvijek ponedjeljkom, kad Pegida (skraćenica za: Patriotski Europljani protiv islamizacije zapada, nap. red.) u raznim njemačkim gradovima pozivaju na demonstracije.

Tisuće zabrinutih Europljana tvrdi kako se boje islama i to javno demonstriraju ritualnim ophodnjama kroz gradove. Još je više onih koji su protiv Pegide, a verbalno ih podržavaju i čelnici gotovo svih stranaka. Protu-demonstranti kritiziraju ksenofobiju koja prati proteste Pegide. Mnogi su tu pomalo u pravu, ali malo je onih koji stvarno znaju o čemu se doista radi. Radi se o pitanju zaslužuju li svi demonstranti Pegide bijes koji izražavaju protu-demonstranti i kritiku koja stiže iz političkih redova. Nedostaje još ispravna analiza novog fenomena. I to je opasno jer politički gledano ova tema može "iskliznuti" u krivom smjeru.

Parole iz krčme i na ulici

Pokret Pegida je opasan već zbog toga što on transportira difuzno shvaćanje islama. Na početku se radilo o islamistima koji ubijaju, o fanaticima u ime Alaha, koji pred kamerama odrubljuju glave taocima. U međuvremenu većina demonstranata islam generalno kritizira.

Odavno se radi i o azilantima, o izbjeglicama, o svima koji navodno ugrožavaju Europu. Tako je to kad se s parolama iz krčme krene na ulicu i to s izrazito jednostavnim prijedlozima za "spas Njemačke". Pegida je forum za jednostavna rješenja. To je već samo po sebi loše. A kad pojednostavljenje svijeta podržava i jedna stranka, naime Alternativa za Njemačku (AfD), koja je u međuvremenu zastupljena u tri pokrajinska parlamenta u Njemačkoj, onda prijeti opasnost.

Parlamentarni "megafon" Pegide

Među otprilike 30 posto Nijemaca koji smatraju da je Pegida plod opravdane zabrinutost, jako je puno pristalica AfD-a. Rasprava oko toga "izvire" li Alternativa za Njemačku iz centra društva ili je to više ksenofobična stranka, dobiva tako i odgovor: pretežiti dijelovi nove stranke su palikuće pod krinkom čestitih ljudi. Činjenica da je AfD popularna postala kao eurokritična stranka i da sad baš na istoku Njemačke s ksenofobičnim parolama okuplja toliko puno ljudi je eksplozivna, ali ne i slučajna.

Dok Pegida na zapadu Njemačke na ulicama okuplja relativno malo ljudi, istok je plodno tlo za opće raspoloženje protiv svega ne-njemačkog. Kad se sad u Dresdenu skandira "Mi smo narod!", onda to više nema veze s pra-demokratskim zvukom Leipziga iz 1989. godine. To sad zvuči kao povlačenje granice. "Vi muslimani ne pripadate tome, a ni azilanti ni izbjeglice!" A AfD se pritom ponaša kao mentor Pegide. AfD je parlamentarni "megafon" ulice. AfD (u)nosi protest u parlamente. To je savez sa posljedicama. Taj često hvaljeni "društveni centar" skreće osjetno udesno, i to bez obzira na stupanj obrazovanja i generaciju kojoj ti ljudi pripadaju.

Velika politička bauštela

Redoviti promatrači drezdenskih demonstracija ponedjeljkom iz tjedna u tjedan na ulici otkrivaju čestite kućanice, umirovljene malograđane, mlade akademike s djecom, a Služba za zaštitu ustavnog poretka i poznate neonaciste. Svi su oni ujedinjeni u - šutnji. Širina pokreta je zastrašujuća. To je nešto poput generalnog istočnonjemačkog protesta protiv multikulturne zapadne Njemačke. U međuvremenu se protest širi i na druge, opće teme. Čuju se strahovi od osiromašenje, niske mirovine se dovode u vezu s troškovima skrbi oko izbjeglica. Stvarni i navodni gubitnici njemačkog ujedinjenja paušalnim kritikama za svoju situaciju okrivljuju druge, i to ne samo islam. Velika je to bauštela za stranke, ali trenutno od političara čujemo samo kako se zgražavaju nad Pegidom. Bojno polje se prepušta samo AfD-u.