Otvaranje tržišta bolje od opraštanja dugova

Samit Afričke unije još nikada nije izazvao tako veliku pažnju evropskih medija. Nikada do sada stanovnici Kopenhagena, Berlina ili Brisela nisu bili tako dobro upućeni u dnevni red zajednice država kontinenta kojeg mnogi smatraju izgubljenim. Ovu neuobičajenu pažnju javnosti izazvala je inicijativa britanskog premijera Tonija Blera da se o pomoći Africi razgovara na današnjem samitu država članica grupe G8. Medijski interes za probleme afričkog kontinenta je važana i koristan, ali se ne smije poisitovjećivati sa političkom voljom da se nešto zaista promjeni. Na tom planu Blera očekuje još mnogo otpora, kako do Sjedinjenih Država, tako i od Evropljana. Jer u trenutnoj ekonomskoj krizi niko neće prihvatiti povećanje razvojne pomoći ili sljedeći korak u opraštanju dugova.

Kritika na račun dosadašnje razvojne politike industrijskih država često je dolazila upravo iz afričkih država. Tamošnje nevladine organizacije tvrde da od te pomoći do sada nije profitiralo obično stanovništvo a to potvrđuju i statistike. Afrika je od 1970. do 2000. godine dobila oko 400 milijardi dolara, ali je trenutno ipak siromašnija nego prije 25 godina. Jedan od glavnih razloga je činjenica da afrički vlastodršci taj novac često preusmjeravaju u vlastite džepove. Zato je Kofi Annan u pravu kada kaže da se problemi ovog kontinenta mogu riješiti samo otvaranjem američkog i evropskog tržišta za afričke proizvode. I ako učesnici današnjeg samita u Škotskoj ne budu ozbiljo razgovarali i o ovoj temi, onda se dovodi u pitanje njihova volja da zaista pomognu siromašnim afričkim zemljama.

Evropska unija i Sjedinjene Američke moraju najprije ukinuti industrijske i poljoprivredne subvencije, jer bi time Afrika automatski postala atraktivnija za strane ulagače zbog jeftine radne snage. Naravno, preduslov su pravna sigurnost i uspostavljanje funkcionalne državne uprave u afričkim zemljama. Slobodna trgovina sa Evropom i Amerikom podstakla bi razvoj naučnoistraživačkog rada, pravosudnih sistema i političke stabilnosti, ugrozila bi opstanak korumpiranih režima i natjerala socijalističke vođe pojedinih zemalja na reforme.

Dakle, zapad se konačno mora odreći klasične razvojne politike i taktike opraštanja dugova. Afričkom kontinentu su potrebni konkretni koraci da bi se sačuvala posljednja šansa za bolje sutra. Umjesto što uz aplauz javnosti afričkim državama velikodušno opraštaju 40 milijardi dolara vanjskog duga, SAD, EU i Japan trebali bi ukunuti subvencije za svoje proizvode za koje godišnje izdvoje preko 300 milijardi eura. To bi zaista bio hrabar potez, ali je pitanje da li će učesnici samita imati dovoljno hrabrosti da se oslobode okova od vlastitih ineteresa.