Orden se ne može kupiti

Bio je to veliki dan u njenom životu, veliko priznanje za njen dvadesetogodišnji dobrotvorni rad s posebnim akcentom na zbrinjavanju ratnih izbjeglica iz BiH. Ova majka dvoje male djece nije štedjela sebe u naporu da se ratom traumatizovane osobe vrate u normalan život.

Slike rata na televiziji

Kada slike rata u BiH nisu silazile sa tv-ekrana Solvej Dojčman je odlučila da mora nešto učiniti. Ona kaže da je još kao djevojčica osjećala potrebu da pomaže ljudima a da su je slike ljudi u zaprežnim kolima koji napuštaju svoju domovinu duboko potresle.“ Odlučila sam da tim ljudima pomognem.“ Pridružila se humanitarnoj organizaciji "Preživjeti zimu", a poslije je osnovala vlastitu organizaciju "Preživjeti rat". "U početku smo pomagali da izbjeglice dovedemo u Njemačku", priča Solvej i dodaje da su kontaktirali mnoge njemačke porodice koje su bile spremne da prihvate izbjeglice.

U pomoć su priskočile vlasti koje su omogućile izbjeglicama da dobiju socijalno osiguranje. "Nije nam bilo teško da ljude ubijedimo jer su scene u sa tv-ekrana bilo tako ubjedljive da su se ljudi počeli rado odazivati na našu incijativu. Tako smo uspjeli da 460 bosanskih porodica smjestimo u njemačke porodice", sjeća se tih dana Solvej Dojčman. Dodaje da je u toj fazi najveći problem bio jezik: "Jako je teško kada s ljudima razgovaraš a oni te ne razumiju.“

Bolesni i traumatizovani

Među izbjeglicama je bilo mnogo bolesnih, traumatizovanih, djeca su trebala ići u školu. Sve su to bili novi problemi koje je trebalo riješavati, sjeća se Solvej. Ona kaže da je tada pratila izbjeglice do ljekara, do psihologa, objašnjavala kako da popune formulare za produžetak vize. „Pratila sam žene do ginekologa ili psihologa, do advokata, radila sve da bi ljudi mogli da se vrate u normalan život.“

„Humanitarno udruženje građana BiH“u Kielu

„Humanitarno udruženje građana BiH“ u Kielu vrlo brzo je došlo u kontakt sa humanitarnim organizacijama koje su u to vrijeme djelovale u Schleswig-Holsteinu. "Te godine i ja sam pristupio udruženju", sjeća se Almas Salić i dodaje da je tada udruženje još uvijek nastojalo da stane na svoje noge. "Tada sam upoznao gospođu Solvej Dojčman. Ona se brinula o dovođenju, smještanju i zbrinjavanju bosanskih izbjeglica. U njoj smo imali veliku podršku. Posebno oko upisa djece u školu. Ona je tu stvarno učinila toliko da se to ne može zaboraviti."

Ambulantna kola

Stupanjem na snagu Dajtonskog sporazuma, rat je završen, ratom opustošenoj zemlji trebala je pomoć. "Tada mi je rečeno da ima ljudi u BiH kojima je potrebna pomoć. Uz pomoć dobrovoljnih priloga kupili smo jedan sanitetski auto. Pripremljen je i organizovan konvoj s hranom i odjećom za stanovnike BiH. U maju 1996. konvoj je zajedno sa sanitetskim vozilom otišao za BiH. Tada sam prvi put bila u Bosni koja mi se vrlo dopala", kaže Solvej. Poslije su sakupljena sredstva i kupljena još tri ambulantna vozila. "Svakom od njih sam dala ime", priča Solvej i dodaje: "Kada sam 2002. bila u Tešnju vidjela sam jedno od njih, ono koje sam nazvala Anton!"

U minskom polju

U vrijeme kada su strahote rata u BiH još uvijek bile prisutne u svijesti većeg dijela Evrope, Solvej Dojčman se nije bojala otići u tu zemlju. Ona kaže da je bila dobro pripremljena za svako putovanje informacijama koje je dobila od bosanskih prijatelja. U periodu poslije Dajtona pratila je mnoge porodice pri povratku u BiH. Jedan događaj iz tog perioda joj je ostao u dubokom sjećanju. "U jednom malom mjestu u Bosni sam fotografisala srušenu školu. Tada je došla policija i rekla mi da se ne mičem, da je prostor miniran. Stajala sam na mjestu skoro dva i po sata. Objasnili su mi kakve su to mine i opisali kako izgledaju. Slijedeći njihove instrukcije sam izašla iz minskog polja. Tada sam se dobro uplašila, ali me to nije spriječilo da ponovo idem u Bosnu.“

Savezni Orden za zasluge

Solvej Dojčman je još uvijek aktivna u dobrovoljnom radu, sada sa izbjeglicama iz drugih zemalja. Dodjela saveznog Ordena za zasluge ju je iznenadila. "Nisam računala na to da ću dobiti orden. Ja sam već 20 godina aktivna u dobrotvornom radu, a od toga najmanje 10 godina poprilično napornog rada sa bosanskim izbjeglicama, sa puno davanja i zadovoljstva."

Družeći se sa izbjeglicama u Njemačkoj i za vrijeme posjeta BiH, naučila je nekoliko riječi na bosanskom, obožava pitu sirnicu i muziku Dine Merlina. Posljednji posjet BiH bio je 2010. Planira, kaže, ponovo da ode i dodaje: "Pozdravljam sve moje bosanske prijatelje u BiH i poručujem im da ih nisam zaboravila."

Autor: Zoran Simić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić