Opozicija u Srbiji: na izbore pa šta bude

Očekivanja nisu bila bogzna kakva, pa je malo ko istinski bio razočaran kada su „fasilitatori“ napustili Beograd, a evropska poslanica Tanja Fajon mahnula novinarima i rekla da neće odgovarati na pitanja, jer žuri na avion. Iza nje i kolega ostao je dokument koji su hvalili kao kompromis, ali koji, prema viđenju opozicije, javne medijske servise i Republičku izbornu komisiju ostavlja na volju vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci.

U drugoj šini dijaloga – onoj bez evropskih posrednika koja je privukla suverenističke stranke i pokrete – teško da je išta bolje, mada tamo još nije kraj.

- pročitajte još:Srbija: tri dijaloga uoči izbora

Nepodijeljeni utisak brojnih sagovornika DW – ljudi iz više stranaka, istraživača javnog mnjenja i insajdera političke scene – jeste da će se predsjednički, parlamentarni i beogradski izbori 3. aprila naredne godine održati pod istim ili još gorim uslovima nego do sada. To za opoziciju znači Sizofov posao, goloruku borbu protiv medijske, glasačke i finansijske, a neki kažu i kriminalne mašinerije.

Kako to izgleda, vidi se ovih dana kada televizije s nacionalnom pokrivenošću i tabloidi bliski vlastima grme o „Pandorinim papirima“, ali prećutkuju da u njima ima bitnih ljudi iz domaćih vlasti, poput ministra Siniše Malog. Umjesto toga, nastavljena je kanonada po opoziciji.

Ipak, naši izvori tvrde da će kompletna opozicija, uključujući i onu tvrdu, bojkotašku, izlaz iz tamnog vilajeta potražiti na izborima. Kažu, najkasnije kad su „fasilitatori“ odletjeli, potrošila se i posljednja nada da bi bojkot prošlogodišnjeg glasanja mogao da donese neki plod.

Taktiku „ogoljavanja prirode režima“ pokopale su srdačne posjete odlazeće kancelarke Angele Merkel i njene prijateljice Ursule fon der Lajen koje u maltene jednostranačkoj Srbiji nisu ni oslovile problem.

Opet o jedinstvu i kolonama

Ankete koje kruže u opozicionim krugovima – od kojih većina nije objavljena – govore da bi se, pojedinačno, jedino Stranka slobode i pravde (SSP) Dragana Đilasa mogla nadati podršci od pet do sedam odsto birača u Srbiji. Ostali se kreću od statističke greške, pa do cenzusa od tri odsto, sniženog pred prošle izbore.

Stvar je, očekivano, dosta drukčija u Beogradu. Prema istraživanju Demostata objavljenom u avgustu, tu su bojkot-opozicija i vlast na po petini biračkog tijela, uz dodatni veliki broj onih koji naginju opoziciji ili su neodlučni.

Uvjeren da je „rušenje Vučića“ na svim nivoima u domenu naučne fantastike, jedan sagovornik iz opozicije kaže da se mora boriti makar za manji cilj: „Niti možeš da finansiraš stranku, niti normalno da radiš bez ulaska u skupštinu. Ako ne izađemo na izbore, možemo samo da zaključamo sve odbore i idemo kući.“

Taj sagovornik, blizak koloni koju predvodi SSP, a u kojoj su još Demokratska stranka (DS), Pokret slobodnih građana i Pokret za preokret, kaže da se čeka još da „SSP i DS pronađu izlaz iz bojkota i to saopšte. Oni sada pokušavaju da smisle kako da kažu da se ide na izbore iako ne postoje uslovi.“

- pročitajte još: Opozicija u Srbiji: revanšizam ili lustracija?

Kruže glasine da pomirljiviji tonovi između SSP i Narodne stranke Vuka Jeremića govore da bi ova potonja mogla da se pridruži istoj koloni. Upravo je sukob Đilasa i Jeremića tinjao prethodnih godina kroz Savez za Srbiju i naveo neke na zaključak da je „jedinstvo opozicije“ mantra bez uporišta.

„Kad netrpeljivosti Đilasa i Jeremića dodate Tadića, koji na sastancima docira i sve gleda sa visine, ne znam koliko još decenija svi treba da budemo taoci odnosa koje su oni ponijeli iz Demokratske stranke“, kaže jedan naš izvor čija grupacija ide sama na izbore.

Da li slijedi bitka unutar opozicije?

Osim koalicije Demokratske stranke Srbije i Pokreta za obnovu Kraljevine Srbije – koju neki smatraju bliskim vlastima – samostalan izlazak na izbore, ukoliko se nešto drastično ne promijeni, najavile su i Dveri, kao i grupacija „Zelenih“, okupljena oko pokreta Ne davimo Beograd i bivšeg gradonačelnika Šapca Nebojše Zelenovića, a kojima će se vjerovatno pridružiti i ljudi iz ekoloških pokreta koji su u posljednje vrijeme organizovali masovne proteste.

S više strana se čuje da je Socijaldemokratska stranka Borisa Tadića ostala van svih kombinacija. Bivši šef države Tadić je, navodno, riješio da se lično kandiduje za predsjednika i tako pogura svoju stranku čija se podrška mjeri u promilima.

Tako možda postaju izlišne priče o „jednoj koloni“ i „referendumskoj atmosferi“, ali se nastavljaju javna i zakulisna peckanja onih u opoziciji koji su jedinu šansu vidjeli u opštem jedinstvu, i drugih koji tvrde da su programske kolone bolje rješenje.

„To jeste važno, ali tehničko pitanje i treba da se riješi istraživanjem javnog mnjenja koje bi pokazalo da li opozicija bolje prolazi ovako ili onako, a ne da bude predmet nadigravanja i sitnih interesa“, kaže nam izvor upućen u opozicione razgovore. „Dosadašnja istraživanja nisu nedvosmislena.“

Izvor blizak razgovorima koalicije oko SSP i Narodne stranke optimista je u pogledu dogovora i formiranje te centralne kolone. „Nama nije cilj ovaj ili onaj procenat, već da pobijedimo režim“, navodi izvor.

„I svi ostali u pravoj opoziciji poštovaće to da nema međusobnog napadanja, a da ima koordinacije na biračkim mjestima i zajedničke kontrole, i da ne bude nikakve saradnje sa SNS poslije izbora. To je apsolutno sigurno“, dodaje taj sagovornik.

O nenapadanju govore i iz pokreta Dosta je bilo. Tamo još kažu da su uvijek za samostalni izlazak na izbore, ali spremni da nekome „pomognu“ da pređe cenzus.

Dejan Bursać iz Instituta za političke studije pak ukazuje da naprednjaci i socijalisti imaju kontinuiranu podršku, te da opozicija ne uspijeva da prodre u njihovo biračko tijelo. Zato postoji opasnost da se sama opozicija pohrve oko svog, manjeg, izbornog kolača.

„Postoji pul opozicionih glasača od kojih dio naginje apsitenenciji, a dio bi na izbore, ali ne zna za koga će da glasa – oni nisu zadovoljni Vučićem. Ukoliko opozicija izađe u više kolona, kao što će vjerovatno biti, očekujem konkurenciju u opoziciji i biće potrebno mnogo truda da izbjegnu utisak kako su u otvorenom međusobnom ratu“, kaže Bursać za DW.

Kandidat koji mijenja igru?

Istorija političkih promjena u Srbiji u posljednje tri decenije pokazuje da se stvar uvijek lomila na predsjedničkim izborima. Tu su i jačale i rastakale se partije i Slobodana Miloševića, kao i Vojislava Koštunice i Borisa Tadića.

U dijelu opozicije postoji velika nada da bi neka – još uvek nepronađena – osoba mogla da utjera Vučića u drugi krug predsjedničkih izbora što bi ovaj, nema sumnje, već doživio kao poraz.

Ali, kako vickasto primjećuje jedan sagovornik DW, za sada u opoziciji „svako pojedinačno traži zajedničkog kandidata“. Neki kojima je to direktno ili izokola nuđeno, već su ponudu odbili – recimo predsjednik SANU Vladimir Kostić, te popularni glumac i reditelj Dragan Bjelogrlić, i košarkaška legenda Dejan Bodiroga.

„Nikome ne mogu da zamjerim što neće u ovo blato“, kaže jedan političar iz grupacije oko SSP.

No, potraga se nastavlja, a profil je izgleda jasan: kandidat treba da bude veoma poznat, a njegov ili njen ugled neupitan. Uz to, treba da bude i nacionalno i građanski orijentisan. Nije isključeno da će se čekanje takvog završiti kao čekanje Godoa.

Pomenuti političar je pak uvjeren da je to jedina prava šansa: „Svjetla pozornice biće na predsjedničkoj sceni, pa će parlament i Beograd postati manje bitni. Ljudi će glasati za Vučića ili za protivkandidata ujedinjene opozicije, i tako će glasati i na drugim tiketima", kaže taj naš sagovornik.

- pročitajte još:Opozicija u Srbiji: jedna ili više kolona?

Politikolog Dejan Bursać misli da su svi vozovi otišli kada, odmah poslije bojkota, nije napravljen plan po ugledu na mađarsku opoziciju.

„Opozicija u pregovorima o izbornim uslovima nije dobila ni slamku za koju može da se uhvati i to će uticati na apatiju dijela opozicionih birača. Jedni misle što bih izašao kad je sve isto, drugi što bih kad se opozicija predomišlja, a treći, i to je najvažnije, zašto bih kad opozicija ne može da uspije“, nabraja Bursać i zaključuje:

„To je najveći demotivišući faktor za birače – ne vidi se snaga za promjene, a ljudi vole da su na pobjedničkoj strani. Kad stalno glasate za stranke koje su oko dva ili tri odsto, to je frustrirajuće.“

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu