Opozicija u Bjelorusiji još nema plan | Evropa | DW | 10.09.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Evropa

Opozicija u Bjelorusiji još nema plan

„Lukašenko, idi!“ Pod tim motom se u Bjelorusiji već mjesec dana protestuje protiv očigledne izborne krađe. Ali demonstranti ne znaju šta i kako dalje, smatra Vladimir Dorokhov.

Belorusija je već mesec dana u političkoj krizi kakvu zemlja u svojoj novijoj istoriji još nije doživjela. Predsjednik Aleksanda Lukašenko je na predsjedničkim izborima 9. avgusta navodno dobio nevjerovatnih 80 odsto glasova i to je u velikom dijelu društva izazvalo negodovanje, pošto je rezultat očigledno namješten. Od tada u Bjelorusiji na ulice izlaze stotine hiljada ljudi. Zahtjevaju da Lukašenko, koji od 1994. autokratski vlada, podnese ostavku i da se raspišu novi izbori.

U proteklih tri do četiri godine vlastodršcima u Minsku nije pošlo za rukom da bitno poprave odnos sa Zapadom. Početkom 2020. Bjelorusija i Evropska unija su potpisale sporazum o viznim olakšicama. Neposredno prije toga Lukašenko je boravio u Beču. Osim toga Bjelorusija i Sjedinjene Američke Države predstavile su plan o ponovnom dolasku ambasadora na službu u Vašington i Minsk.

Režim za sada nije poljuljan

Na osnovu razmjera nasilja protiv mirnih demonstranta Zapad nije imao izbora. EU je osudila postupke državnih organa u Bjelorusiji i objavila da neće priznati rezultate izbora.

Ali i protesti stotine hiljada ljudi, i najava sankcija Evropske unije kao da se razbijaju o odlučnost vladajuće klase u Minsku. Više diplomata, desetine novinara, poznati sportisti i umjetnici su se u međuvremenu pridružili demonstrantima i to pokazuje da je nezadovoljstvo veliko. Ali režim do sada nije poljuljan. Ni u jednom mjestu u unutrašnjosti, ni u jednom okrugu proteste nisu podržali predstavnici lokalne vlasti, a o njihovim ostavkama nema ni riječi.

Dakle, protesti još uvijek nemaju vidljive uspjehe. Ali oni su mirni. Bjelorusi ne pale automobilske gume, ne razbijaju izloge i ne pljačkaju radnje. Oni ne zaposijedaju upravne zgrade. Jedino što zvanični državni organi mogu da prebace ljudima na ulicama jeste otpor državnoj sili, jer skupovi nisu dozvoljeni. Ali na koji način ljudi inače mogu da reaguju? Poslije ukupnog nasilja koje su počinile snage bezbijednosti?

Nema ekstremista, nema ni lidera

Vlast pokušava da pokaže kako na ulice izlazi manjina ljudi i da se radi uglavnom o ekstremistima. Međutim, kada se vide mase koje demonstriraju, to nije ubjedljivo. Osim toga, laž se brzo razotkriva kada se osmotri ko ustvari protestuje: Omladina, studenti, kreativna scena, ali i radnici iz državnih firmi. U pokretu posebnu ulogu imaju žene.

Vladimir Dorokhov Russische Redaktion DW

Vladimir Dorokhov

Protestni pokret ipak do sada nije odgovorio na odlučujuće pitanje: Ko će da vodi zemlju, ako to ne može više da bude Lukašenko? Najveći kandidat za to mesto je Svetlana Tihanovskaja, koja je učestvovala na predsjedničkim izborima kao najvažnija protivnica Lukašenka. Međutim, zbog toga što su joj prijetili, otišla je u egzil i odatle poručila da nema ozbiljnu namjeru da postane političarka.

A demonstrantima je potrebna ugledna liderska figura, koja bi brzo i samostalno donosila važne odluke i koja bi bila u zemlji. Naime, iskustvo proteklih godina nam pokazuje, da su Lukašenkovi protivnici koji su morali da napuste zemlju izgubili uticaj na politička zbivanja u Bjelorusiji.

Nema ni geopolitike, ni strukture

Mada su među demonstrantima ljudi različitih političkih ubjeđenja, oni izbjegavaju da protestnom pokretu daju geopolitički pravac. Na skupovima se skoro ne vide ni zastave Evropske unije ni ruske trobojke. Poruka je jasna: Protesti imaju unutrašnje političke motive i jedini im je cilj da poslije 26 godina okončaju vladavinu Lukašenka i održe nove izbore.

Ali ko bi u ime protestnog pokreta mogao da pregovara sa vlastodršcima, ko bi mogao da uspostavi kontakt sa eksternim akterima? Opozicioni koordinacioni savjet, osnovan da bi omogućio transformaciju u prelaznom periodu, jeste prvi korak ka odgovarajućim strukturama. Ali više članova predsjedništva tog tijela sjede u istražnom zatvoru, a ostali su izloženi sve većem pritisku vlasti.

Suštinsko pitanje, ko bi mogao da preuzme vlast poslije ostavke Lukašenka, i dalje ostaje bez odgovora. Stiče se utisak da ni demonstranti, ni oni koji važe kao jezgro opozicionog pokreta, ne znaju šta bi trebalo da bude sljedeći korak. Bez sumnje, sadašnji režim je doživio prvi ozbiljan udarac. Ali glava mu je još uvijek iznad vode.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android