Ono što dugujemo žrtvama

Ništa ne može da umanji patnju. Majka koja je sahranila sina, čovek koji oplakuje ženu, dijete koje je izgubilo oca – kod svih njih će ostati rane, koje im je prije godinu nanio terorista-kukavica. Te rane ne može da zaliječi ni razgovor sa Angelom Merkel, ni ček savezne vlade, ni istražna komisija. I mi snosimo odgovornost prema žrtvama.

Porodice žrtava s pravo se žale da ih je kancelarka ostavila na cjedilu. Doduše, Angela Merkel je odmah nakon napada bila na pomenu u crkvi na Brajtšajdplacu i na godišnjicu napada sastala se sa članovima porodica žrtava. Ali između toga je prošlo dvanaest mjeseci, tokom kojih kancelarka nije bila tu za njih. Bez obzira na to što se sa članovima porodica sastajao njemački predsjednik i što je vlada postavila opunomoćenika za žrtve – i Angela Merkel je morala lično da im se posveti.

Već godinama se stanovništvo upozorava na opasnost od terorističkog napada. A kada se on zaista dogodio, Njemačka nije bila spremna. Porodice stradalih nisu imale nikoga kome bi mogle da se obrate – opunomoćenik za žrtve imenovan je tek nekoliko mjeseci nakon napada. Novac ne može da zamijeni ljudski život. Ali kada i to izostane, i kada povrijeđena žrtva ne može svoj stan da prilagodi invalidskim kolicima, i kada ljudi tumaraju od jednog mjesta do drugog u potrazi za podrškom, onda to nije dostojno jedne bogate zemlje poput Njemačke. Mora biti jasno ko plaća i iznosi moraju da budu odgovorajući – bez obzira na to da li je riječ o žrtvi iz Njemačke, Poljske ili Izraela. To smo im dužni.

Njemačka je zakazala – s tim se treba suočiti

Najgore saznanje za porodice stradalih jeste to da su njihovi najdraži stradali zato što su učinjene velike greške. Terorista se nije pojavio niotkuda, on je prethodno godinama bio poznat njemačkim službama bezbjednosti. Da je bio izbačen iz zemlje, uhapšen ili praćen, ne bi mu pošlo za rukom da usmrti dvanaestoro ljudi. Njemačka je zakazala.

Kakav je smisao federalizma, odvajanja tajnih službi i policije i mnoštva nadležnosti: ukoliko jedan islamista koji hoće da nabavi eksploziv i oružje, koji je u kontaktu sa visokopozicioniranim ljudima IS i kojeg tajne službe označavaju kao izuzetno opasnog – kada jedan takav čovjek izmakne kontroli? Politički sistem u Njemačkoj je zakazao.

Žrtvama dugujemo da se tako nešto ne ponovi. Da se nikada ne potceni opasnost od nekog ekstremiste. Da se nikada više slučajevi ne prebacuju s jedne službe na drugu. Da se nikada više ne zagube informacije unutar Njemačke i Evrope. Za mnogo propusta se već zna. Političari to duguju žrtvama: da se čitav slučaj istraži i da se izvuku pouke.

Ali zbog žrtava smo obavezni i da nastavimo da živimo svoju slobodu. Pogrešna posljedica terorizma bi bila kada više ne bismo odlazili na božićne vašare i kada bismo prestali zajedno da pijemo kuvano vino. Moramo da se pobrinemo za to da teror izgubi, a da pobijedi ljudskost. To takođe dugujemo žrtvama.