Oni koji ne žele da se vrate

Sami (ime promijenjeno) nervozno grize nokte – uznemiren je jer je odvojen od svoje porodice u Alepu; u isto vreme, strah ga je da se vrati kući. „Hoću da budem sa mojim roditeljima", kaže, „ali, ako se vratim, vlada će me natjerati da idem u vojsku, a ja neću u oružani sukob". Sami ima 23 godine i pobjegao je u Bejrut u Libanu početkom 2017. Ne da bi pobjegao od rata, već da ne bi bio mobilisan u sirijsku vojsku. Semi je iz zapadnog Alepa, koji je pod kontrolom režima; njegova porodica još uvijek živi tamo. Za vrijeme studija od 2012. do 2016. bio je oslobođen vojne obaveze, ali poslije toga je morao u vojsku. Mogao je da bira: ili da se bori na strani Asada, sa malim šansama da preživi, ili – da napusti Siriju.

Pročitajte još i: Povratak u ruševine – Asadova pobjeda

Mnogi mladi ljudi poput njega su napustili Siriju da ne bi bili topovsko meso u ratu. „Oni koji ginu su Sirijci, ali ovo nije rat za njih", kaže Sami, „već za Asada, Saudijce i Irance, Ruse i Amerikance." Poslije sedam godina rata i malih šansi da će se nešto promijeniti, mladi Sirijci su skeptični. Demokratski protesti su uzurpirali islamistički teroristi, režim je sada jak kao i prije. Kada je Sirija postala poprište igara regionalnih sila za koje su se borile razne paravojne grupe, Semi nije više htio da rizikuje život: „Zločini su počinjeni na obje strane. A ja sam samo htio da nastavim normalan život."

Vojni stručnjaci prenose da je od početka rata u Siriji broj onih koji služe vojsku sa 300.000 pao na oko 150.000.

Pročitajte još i: Hrabre žene iz grčkih izbjegličkih kampova

Sirijska mladež na dnu društvene ljestvice

Ono što je vidio kao sigurnu smrt, Sami je zamijenio životom u kojem – nema budućnosti: „U Libanu mogu da radim samo kao čistač“. Sami u toj zemlji nema garanta koji bi mogao da mu olakša dobijanje dozvole boravka. Osim toga, Sirijci tamo obično rade samo poslove koje Libanci izbjegavaju. To mladim i obrazovanim ljudima poput Samija ostavlja samo male mogućnosti da rade nešto drugo osim poslova koji ne traže nikakve kvalifikacije. „Postojala je jedna mogućnost", kaže, uz objašnjenje da mu je jedna velika međunarodna kompanija ponudila posao u Njemačkoj, ali da nije dobio vizu: „Zapadne države nas neće jer imamo izbjeglički status – kuda da odemo?"

Na Zapadu ga neće, a u Siriji je jedino mogao da se pridruži Asadovim jedinicama – Sami je odlučio da ostane ilegalno u Libanu.

„Nisam htio da se borim za Asada"

Kaled (ime promijenjeno) je imao sreće. 2013. je našao garanta u Libanu i otada radi u njegovom restoranu. „Sirijci su spremni da rade svaki posao za svaku platu, ali moj šef se lijepo ophodi prema meni. I Kaledova porodica je još u Alepu, kao i Samijeva. „Najprije sam podržavao Asada, ali su onda oni počeli da hapse svakoga u oblastima pod kontrolom pobunjenika – borio bih se za Siriju, ali ne za Asada, njegov režim je ubio tako mnogo ljudi".

Kaled je dodao da su mnogi njegovi prijatelji poginuli u ratu – većina od režimskih bombi. To je, kaže, slomilo njegovu vjeru – nije htio da učestvuje u krvoproliću i sklonio se u Liban. O Siriji samo kaže: „Tamo za mene više nema ničega – to više nije moja Sirija. A u Libanu se sve više osjećam kao kod kuće."

Pročitajte još i: Sirija i umijeće diplomatije

Kupljena sloboda

Basam (ime promijenjeno) je čekao dvije godine da ga prime kao izbjeglicu u Njemačkoj ili Kanadi. Njegova sestra je dobila azil u Njemačkoj, a roditelji su mu ostali u Damasku. „Otišao sam jer nisam htio da umrem", kaže, i poslije duže pauze dodaje: „Naša porodica je podijeljena. Možda ću jednog dana otići do Dortmunda da obiđem sestru."

Basam ima pravo da živi u inostranstvu četiri godine, ali poslije toga bi morao da se javi u sirijsku vojsku. Osim ako ne plati sirijskoj vladi nevjerovatnih 8.000 dolara.

U septembru, Basad se upisao na Američki univerzitet u Libanu. Namjerava da ostane u toj zemlji i marljivo studira i radi kako bi sakupio potreban novac. Poslije predavanja, zarađuje novac kao učitelj arapskog jezika strancima u Bejrutu. Zarada je 10-15 dolara na sat, što je dovoljno tek da pokrije njegove najosnovnije potrebe u gradu u kojem je valuta – shodno troškovima života – vezana za američki dolar. „Suma je velika, ali moram da prođem kroz to."