Odlučan zaokret hrvatske energetike - unatrag

Hrvatska je u novije doba nesumnjivo poduzela izraziti energetsko-politički zaokret, a definitivno je to povrđeno s nedavnom dubrovačkom konferencijom Inicijative triju mora. Slijedi realizacija konkretne infrastrukture, što, međutim, baš i neće biti tako lagana zadaća.

A istovremeno i se zagovara i povratak nekim rješenjima koja su se do prije nekoliko godina smatrala prevladanima. Naročito se to odnosi na posezanje za rizičnom nuklearnom energijom, ali nanovo sve više i za ekološki štetnim fosilnim gorivima.

Osim toga, u Dubrovniku je istaknuto ojačano partnerstvo Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, ako je moguće tako nazvati jednosmjernu relaciju kupac-trgovac. Kao što je bilo i s gradnjom te proširenjem LNG-terminala na Krku, Hrvatska će se i u najavljenim budućim energetskim projektima oslanjati primarno na SAD.

To povlači pitanje sukoba interesa naspram Europske unije u čijim se odnosima s Amerikom bilježi sve više trzavica. A pojedini analitičari u takvom unilateralnom postupanju RH vide i zanemarivanje samog hrvatskog interesa, ne tek europsko-unijskog.

Od ruskog pod američki kaput

„Istina, u pitanju je interesantan politički zaokret, ali ne bih rekao da je stvarno toliko artikuliran", mišljenja je neovisni energetski konzultant i bivši pomoćnik ministra gospodarstva i energetike RH. On podsjeća da je hrvatska energetika praktično donedavno bila velikim dijelom podređena interesu Mađarske, a par godina ranije i onome ruskom, iako bi ta politika i praksa morale spadati pod nadgeneracijski projekt svake vlade. Drugim riječima – ne ovisiti o stranačkim pozicijama, a ni o stalnim geopolitičkom stresovima, bar ne u tolikoj mjeri.

Matić napominje da pritom ima u vidu razdoblje od posljednjih oko desetljeće i pol, kada je već definitivno do izražaja došla prevlast Mađarske nad hrvatskom naftno-plinskom kompanijom Ina. „A onda je Hrvatska promijenila kaput – prešla s ruskog na američki", rekao je Matić za DW, „i otad pokušava nekako plesati po tim notama. U plinsku infrastrukturu uložili smo u ovom desetljeću 1,2 milijardi eura, domaćih i europsko-unijskih, dok sve to služi primarno mađarskim potrebama, ne našim. To svi i govore, a ne spominju da je zanemaren naš elektroenergetski razvoj."

Pod tim propustima ovaj analitičar podrazumijeva sustavnu gradnju novih postrojenja za korištenje obnovljivih izvora energije, obnovu prijenosne mreže koja je dotrajala, donošenje razvojnih planova, kao i iznos naknade za priključenje na mrežu: „Riječ je o trogodišnjem neimenovanju predsjednika vijeća naše energetske regulatorne agencije HERA, o planovima operatora prijenosnog sustava HOPS, itd. Mi smo jedina država na bijelome svijetu koja je bacila sve karte na plin umjesto struju, posebno iz obnovljivih izvora čiji se puni razvoj sabotira već četiri godine."

Nuklearno kukavičje jaje

Zdeslav Matić smatra da je takva pogubna orijentacija kulminirala u Dubrovniku dogovorom o gradnji Južne plinske interkonekcije od RH prema Bosni i Hercegovini. Prema njegovu mišljenju, Hrvatska će potrošiti svojih 190 milijuna eura, dok BiH uslijed disfunkcionalnosti države neće poduzeti ništa sljedećih desetak godina. Uvjeren je da neće biti ni korišten, ako jednom bude izgrađen, jer je taj plin za BiH jednostavno – preskup energent. To pak uspoređuje s projektom izgradnje plinovoda prema Dalmaciji, do Splita, od kojeg se sad ne koristi niti jedan posto kapaciteta.

„Dalmacija se nikad neće grijati toliko da joj treba plin, ali taj promašaj nije ništa prema ideji o gradnji modularnih nuklearnih reaktora, koju je usvojila ova vlada. Da se postavimo na trepavice, ne možemo takvo nešto razviti za vrijeme kraće od 20 godina. Time ne rješavamo ništa od sadašnjih problema, pa držim da je posrijedi kukavičje jaje radi sprečavanja razvoja nove elektroenergetike iz obnovljivaca", kategoričan je Matić, upozoravajući da pripadajuću tehnologiju Hrvatskoj u tome pruža Amerika koja je prije tri mjeseca umalo zaratila s EU-om oko Grenlanda.

„Suludo je planirati ulaganje vrijednosti od 15 do 20 milijardi eura koje ovisi o isporukama strane s kojom smo u takvom sukobu", zaključio je Zdeslav Matić, dodajući kako RH ima dosta obnovljivih izvora pa mora slijediti taj put umjesto nove ovisnosti o tehnologijama i gorivu iz uvoza, bilo ono fosilno ili nuklearno.

Ogoljeni zelenotranzicijski okvir

Slično rezonira Luka Tomac iz Zelene akcije, najveće hrvatske ogranizacije za zaštitu prirode i okoliša, ujedno najutjecajnije nevladine udruge. On za DW ističe da je očito kako se već usvojeni klimatsko-politički ciljevi odnedavno - pišu ispočetka.

„I ranije smo svjedočili ozbiljnom zaokretu naše energetske politike prema modelu puno veće potrošnje energije. Nakon sastanka Inicijative triju mora to je potvrđeno najavom dodatne fosilno-energetske infrastrukture, uz evidentno svrstavanje uz američki interes, mada njega ni prije nije nedostajalo", kaže Tomac, uz napomenu da tu ulaze i plinske interkonekcije, i nuklearno-energetska suradnja, i planovi gradnje golemih podatkovnih IT-centara koji troše enormnu količinu energije. On smatra da je od hrvatske zelene tranzicije ostao tako samo goli okvir i narativ.

Taj i takav cilj po novom je, kao što pojašnjava voditelj klimatskog programa Zelene akcije, zaključan u najavljeni model ekstremnog rasta potrošnje energije. I samo za jedan predstavljeni projekt IT-centra trebala bi RH proizvesti ili uvesti triput više energije nego što sada dobiva iznuklearne elektrane u Krškom, čiji je suvlasnik sa Slovenijom. „Ta nova faza ovisnosti", rekao nam je ovaj aktivist, „predočena je kao novi razvoj i viša sigurnost. A samo smo promijenili dobavljača istih fosilnih goriva, uz visoki trošak dogradnje infrastrukture."

„Bitno je dekonstruirati i narativ o nuklearnoj energiji koja navodno vodi k energetskoj neovisnosti. Umjesto da čekamo 20 godina te potrošimo tko zna koliko, jer nema takvog projekta u EU kojem cijena tokom tako duge gradnje nije udvostručena, mogli smo dekarbonizirati čitavu elektroenergetiku i stvoriti superučinkovit ukupni sustav. Tad ne bismo morali uvoziti rudu i tehničku opremu koja povrh svega neće ispuniti klimatske ciljeve", rekao nam je . Dodao je kako se pored toga paralelno građane sistematično isključuje iz procesa energetske tranzicije.

Građani promatraju i plaćaju

Deklarativna podrška tzv. građanskoj energetici, sa solarnim panelima na krovovima kućanstava i tako decentraliziranom proizvodnjom, izricana je poduži niz godina. S druge strane građani su se suočavali sa raznim administrativnim preprekama i jalovim regulacijskim okvirom. A to ih je obeshrabrilo za ulaganje u solare i organiziranje u energetske zajednice. No država pokazuje zavidnu brzinu u promoviranju neizvjesnih megaprojekata i gradnji plinske infrastrukture, što pouzdano ukazuje na to čemu je posvećena politička volja, tj. za što se ima i sluha i kapaciteta.

„Interes građana itekako postoji, ljudi razumiju da je lokalna proizvodnja u osnovi jedina garancija za energetsku sigurnost. No bojimo se da će ostati promatrači koji će platiti sve efekte takve politike", mišljenja je Luka Tomac. U krajnjoj liniji, kao što je podcrtao, nitko im ne govori kolika će biti cijena pritisaka na mrežu s potrošačima ranga najvećih IT-centara. A tu je i neizvjesna buduća cijena struje za domaćinstva, pored dodatnih troškova - za rast emisija CO2, za ekstremnu potrošnju vode u dotičnim centrima, i za ostale ekološke prijetnje.