Od sudbine do prilike – bugarska emigracija

Zapravo sam htjela studirati u inostranstvu, priča 26-godišnja Krassimira Maryanska koja na Univerzitetu u Dizeldorfu studira medijske nauke. Tada je razmišljala da ode u Veliku Britaniju ili Sjedinjene Američke Države. „No, u gimnaziji sam sve češće slušala priče o ljudima koji su otišli na studij u Njemačku. Jedan od njih bio je i moj bratić. On je otišao u Keln i nagovorio me da učinim isto.“ Krassimirin bratić pojasnio joj je kako je kvalitet studija bolji nego u Bugarskoj. „Uvjerena sam da ću s njemačkom diplomom imati mnogo bolje mogućnosti za zapošljavanje, nego s bugarskom“ – kaže Krassimira. Tako je počela učiti njemački te je, kao i većina ljudi s kojima je pohađala kurs, nakon mature otišla u Njemačku.

Studij u Njemačkoj – masovni fenomen

„Studij u Njemačkoj se od početka novog milenija do danas razvio u pravi 'modni trend' u Bugarskoj“ – kaže sociologinja Marina Liakova koja se bavi fenomenom emigracije iz Bugarske. Broj bugarskih studenata do 2004. godine neprestano je rastao: u zimskom semestru 2004/2005. bilo ih je 12.500, čime su nakon Kineza bili druga najbrojnija grupa studenata u Njemačkoj.

Taj se trend promijenio 2007. kad su u Njemačkoj uvedene školarine. Osim toga, te je godine Bugarska postala članica Evropske unije i za Bugare su ukinute određene restrikcije na njemačkom tržištu rada. „Kako bi dobili pristup tržištu rada, dio ljudi samo se formalno upisivao na njemačke fakultete, ali nakon ulaska u EU to više nije bilo potrebno“ – objašnjava Liakova. Uprkos tome, 2011. godine je na njemačkim univerzitetima studiralo 8.000 Bugara.

Prvi val emigranata na Zapad

Viši životni standard i bolje mogućnosti zarade oduvijek su privlačili bugarske građane u Njemačku. Nakon sloma komunističkog režima, stotine hiljada Bugara napustile su zemlju – većina je otišla u smjeru Sjedinjenih Američkih Država i zapadne Evrope. Bili su to, prije svega, mladi visokoobrazovani ljudi. Veliki dio iseljenika koji su pošli put Njemačke tražio je politički azil – do 1994. godine zahtjev je podnijelo preko 80.000 ljudi. Azil su tražili jer nisu znali kako bi drugačije mogli doći da žive u Njemačkoj – ne zato što su u Bugarskoj bili mete političkog progona.

Zbog vala doseljenika Njemačka je pooštrila uslove za dobivanje azila i s Bugarskom potpisala sporazum o povratku i reintegraciji tih ljudi. Uz to je – kao i većina zapadnoevropskih zemalja – uvela putne restrikcije za bugarske građane. Efekat je bio upravo suprotan: ograničenja nisu obeshrabrila bugarske građane, nego su dovela do porasta broja ilegalnih doseljenika. Mnogi ljudi došli bi u Njemačku kao turisti i tamo ostali ilegalno. Posjete rodbini i prijateljima u domovini u ovim su uslovima bile gotovo nemoguće.

„Legalnu mogućnost ostanka u Njemačkoj 1990-ih godina dobili su prvenstveno oni koji su tamo željeli studirati te oni koji su tamo imali rodbinu“ – objašnjava Liakova.

Svaki peti Bugarin živio je u inostranstvu

Od 2001. Bugari ne trebaju vizu za Njemačku, što se odrazilo na emigraciju. Nakon ulaska Bugarske u Evropsku uniju porastao je, prije svega, broj ljudi koji emigriraju iz ekonomskih razloga, ističe Liakova. „Ljudi iz svih društvenih slojeva okušavaju svoju sreću u inostranstvu.“

Prema rezultatima istraživanja „Open Society“, čije su teme bila iskustva u inostranstvu i iseljavanje, a koje je u Sofiji 2011. godine provela Fondacija Soros, svaki peti Bugarin u stranoj zemlji proveo je duže od tri mjeseca. Trećina ispitanika u inostranstvo želi otići da radi. „Njemačka je trenutno u modi“ – kaže Alexei Pamporov, sociolog na Bugarskoj akademiji nauka i stručnjak Fondacije Soros. Istraživanje pokazuje da je pritom riječ uglavnom o ljudima koji se žele zaposliti u ugostiteljstvu, građevini ili općenito negdje u niskoplatnom segmentu, naglašava Pamporov. „Njemačka je posebno privlačna medicinskim sestrama, ljekarima i inžinjerima.“

Povratak u domovinu

Privredna i finansijska kriza mnoge je Bugare širom Evrope potakla na povratak u domovinu: prema podacima Državnog statističkog instituta od 2006. godine vraća ih se sve više. Uprkos ovom trendu, broj bugarskih građana koji službeno žive u Njemačkoj od pristupa Bugarske Evropskoj uniji gotovo se utrostručio – s 39.000 na 94.000 u 2011. godini. „A vjerovatno će i dalje rasti“ – kaže Liakova. Prepreka više nema, a pogotovo su mladi ljudi ti kojima nije toliki problem napustiti zemlju. „Oni znaju da to više nije sudbonosna i nepovratna odluka.“ No, nakon nekog vremena provedenog u Njemačkoj, bugarski studenti više se ne žele vratiti. Iako im je to na početku studija bila čvrsta namjera“ – kaže ova stručnjakinja.

Loš imidž Bugarske u inostranstvu mnoge je odvratio od namjere da se vrate. Tuk-Tam, udruženje Bugara školovanih u inostranstvu ovo želi promijeniti. Udruženje je 2008. godine osnovalo sedam prijatelja koji su se po završetku studija u inostranstvu vratili u svoju domovinu. Žele pomoći svima onima koji su, poput njih, s vremenom izgubili društvene kontakte i koji imaju loše predstave o radu u Bugarskoj. „Često su roditelji ti koji svoju djecu odvraćaju od povratka jer su razočarani vlastitom situacijom“ – kaže Boyko Blagoev iz udruge Tuk-Tam.

U slučaju Krassimire Maryanske stvari su sasvim drugačije: njeni roditelji žele da se vrati. No, Krassimira kaže da će se vratiti samo pod određenim uslovima. „Vjerovatno ću tražiti posao u nekoj njemačkoj kompaniji u Bugarskoj. Samo tamo ću se osjećati dobro.“ Baš kao i njen bratić koji se nakon studija ekonomije u Kelnu vratio u Bugarsku, gdje je našao dobro plaćen posao u jednom velikom njemačkom trgovačkom preduzeću. Bez obzira na to šta joj budućnost sprema, s njemačkom diplomom i iskustvom iz inostranstva Krassimira ima mnogo bolje izglede nego mladi ljudi koji nikad nisu živjeli u stranoj zemlji.

Autor: Blagorodna Grigorova

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić