Obama najavio odlučnu borbu protiv IS-a

Američki predsjednici postaju patetični kada najavljuju nove ratove ili vojne sukobe. Oni izlažu zašto je borba neophodna, kako će na kraju pobijediti i zašto Amerika tu borbu mora predvoditi. Ovaj model je u svom govoru u Bijeloj kući slijedio i predsjednik Obama. On je opisao zločine terorističke grupe „Islamska država“ (IS). Skicirao je svoj plan kako da uz pomoć Iraka, Kurda, Slobodne sirijske armije kao i više saveznika pobijedi islamiste. Obama je pokazao osjećaje, objasnio je zašto je samo Amerika u stanju predvoditi koaliciju protiv IS-a

Dobar i jasan govor

Obama je jasno rekao kakva je razlika između akcije protiv „Islamske države“ i ratova u Afganistanu i Iraku: u ovoj akciji neće biti američkih borbenih trupa. Ali: Obama je predstojeće „uništavanje“ IS-a uporedio sa američkim operacijama u Jemenu i Somaliji. U Somaliji i dalje vlada haos. U Jemenu se međusobno bore različite grupe. Al-Kaidine grupe su našle utočište u zemlji, koja nema funkcionirajuću vladu. Kada bi pobjeda nad IS-om, kako god je definisali, završila kao druga Somalija ili Jemen, bila bi to katastrofa.

Kraj drugačiji od planiranog

Obama je naveo i rizike koje sa sobom nosi borba protiv „Islamske države“. Ali samo marginalno. Jer, na brzinu sastavljena koalicija protiv terorista je sve drugo samo ne nego stabilna. Američki predsjednik je istakao da Irak ima novu vladu. Međutim, razlike između sunija i šija su i dalje velike. Iračka vlada još uvijek nema ministra odbrane. Kurdi trenutno sarađuju sa Bagdadom. Na kraju ipak žele svoju nezavisnost i vlastitu državu. Obama je istakao i uljepšane slike o obuci Slobodne sirijske armije u Saudijskoj Arabiji. Ali, ko zna da li bi ti borci opstali na bojnom polju protiv trupa „Islamske države“ koje se većim dijelom sastoje od profesionalnih iračkh vojnika. Obama ne bi bio prvi američki predsjednik koji sa puno optimizma ulazi u rat i koji kasnije otkrije, da se sve završilo sasvim drugačije od očekivanog.

Cilj je postignut

Predsjednik je ovim govorom želio rastjerati sumnje u njegovu volju za američkom vodećom ulogom. Sumnje u to da nema strategiju u borbi protiv „Islamske države“. Sumnje u to da više ne vjeruje u američku specijalnu ulogu u svijetu. Sumnje u to da može biti jak vrhovni vođa koji donosi teške odluke. Sve ovo mu je uspjelo.

Njegove riječi bi, međutim, imale veću težinu, kada bi ga u narednih nekoliko dana podržao Kongres i odobrio novac za predstojeće sučeljavanje sa islamistima. Onda sve ovo to ne bi bile samo nade jednog američkog predsjednika. To bi onda bili izgledi za stvaranje istinske američke strategije, iza koje stoji cijela politička elita u zemlji.