O čemu Kim i Trump žele razgovarati? | Politika | DW | 12.04.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

O čemu Kim i Trump žele razgovarati?

Ponovljena ponuda za razgovor sjevernokorejskog vođe Kim-a SAD-u budi nadu u otopljavanje odnosa na korejskom poluotoku i između Pjongjanga i Washingtona. No put do toga bi mogao biti dug, a nesporazumi su vjerojatni.

Nakon što je Južna Koreja posredovala informaciju o spremnosti sjevernokorejskog vođe Kim Jong Una da se susretne sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom tokom proteklog vikenda je uslijedio novi stepen sjevernokorejsko-američkog približavanja: Ovaj put je prema navodima neimenovanog službenika američke vlade sjevernokorejska strana direktno SAD-u prenijela spremnost da "razgovara o denuklearizaciji korejskog poluotoka". U informaciji jedne druge novinske agencije se navodi da je Kim Jong Un spreman "razgovarati o njegovom atomskom programu."

To zvuči kao da se kada je riječ o "denuklearizaciji korejskog poluotoka" radi samo o sjevernokorejskom nuklearnom naoružanju. Činjenica je da je Južna Koreja još od 1991. godine bez nuklearnog naoružanja od kada je američko nuklearno naoružanje, koje je bilo tamo stacionirano, odatle povučeno. No u konceptu "denuklearizacije korejskog poluotoka" stoji mnogo više. To je već u pregovorima između Sjeverne i Južne Koreje 1992. godine igralo važnu ulogu. Tada su obje države zaključile dva ugovora o pomirenju i nekorištenju nuklearnog oružja. Sjever je tada najprije pokušao u sporazum o de-nuklearizaciji ugraditi i zahtjeve za povlačenjem američkih trupa iz Južne Koreje, kao i zahtjev da "SAD i druge oružane sile u okruženju korejskog poluotoka ne predstavljaju nuklearnu prijetnju našoj zemlji". U konačnom sporazumu ove stavke su izostale, kao i općenito opaske o američkoj vojnoj prisutnosti u regionu.  

Nordkorea Kim Il Sung und Kim Jong Il auf Sportplatz 1992

O "de-nuklearizaciji korejskog poluotoka" se govorilo još 1992. godine

"Zamisli SAD i Sjeverne Koreje daleko udaljene"

To da je Sjever tada u velikoj mjeri preuzeo jezik Južne Koreje je povezano sa tadašnjim slabostima Sjeverne Koreje čiji je nuklearni program tada još bio u samim povojima. Danas to izgleda sasvim drugačije s obzirom na to da je Sjeverna Koreja faktički potvrdila status nuklearne sile i da ga je skoro nemoguće poništiti. I to unatoč "nepropusnom" dogovoru iz 1992. godine kada su se obje države obavezale da nikada neće imati ništa sa nuklearnim oružjem, njegovom proizvodnjom i isprobavanjima, kao ni sa njegovim obnavljanjem ili obogaćivanjem.

Utoliko nije iznenađujuće da sadašnja spremnost Kim Jong Una da ponovo razgovara o "denuklearizaciji" na američkoj strani nailazi na skepsu. Tako primjerice ekspert za Aziju za Brokings Institution i bivši suradnik američkog Ministarstva vanjskih poslova Evans J.R. Revere piše: "Proteklih godina su predstavnici sjevernokorejske vlade svojim partnerima na američkoj strani i na nezvaničnim forumima pojasnili šta se misli pod tim pojmom: odstranjivanje "prijetnje" Sjevernoj Koreji savezom Južne Koreje i SAD i američkim nuklearnim štitom za zaštitu Južne Koreje i Japana. Oni su nam pojasnili da bi Sjeverna Koreja ukoliko SAD napravi korak odustajanja od tzv. prijetnji mogla "razmotriti" denuklearizaciju unutar deset do dvadeset godina. Sjevernokorejska interpretacija denuklearizacije se dakle potpuno razlikuje od američke.

USA Insel Guam im Pazifik- Dulce Nombre de Maria Kathedrale

Otok Guam u Pacifiku gdje SAD imaju svoju bazu

Dobar pristup ili nerealne predstave?

Nasuprot tome "Wall Street Journal" citira bivšeg američkog pregovarača Josepha DeTrana, pregovarača SAD u razgovorima šest strana od 2003. do 2006. godine, koji kaže da je "dobar razvoj to što Kim Jong Un želi diskutirati o pitanjima denuklearizacije s obzirom na to da je on to u prošlosti smatrao nemogućim." No on je također rekao da se sada mora "diskutirati o tome da li je Kimov stav o pitanju denuklearizacije kompatibilan sa našim, naime potpuno, provjerljivo, nepovratno uništavanje svog sjevernokorejskog nuklearnog oružja i programa." 

Ovaj pristup je ipak nerealističan, napisali su Toby Dalton i Ariel Levite u "Foreign Affairs-u". S jedne strane konačno postignuto nuklearno zastrašivanje je za Kima egzistencijalno pitanje, potpuna "denuklearizacija" zbog toga nije na dnevnom redu, napisali su Dalton i Levite. S druge strane, kako dalje navode pomenuti autori, potpuna, provjerljiva i nepovratna demontaža (kratko: CVID -complete, verifiable, and irreversible denuclearization) je pristup koji je u međuvremenu prevaziđen. On je, kako se dalje navodi, razvijen početkom 2000-tih kada je Sjeverna Koreja tek bila provela svoj nuklearni test i kada je njen program razvoja raketa dugog dometa još bio u povojima. 

US-Manöver in Südkorea

Skoro 35 000 američkih vojnika je stacionirano u Južnoj Koreji

S obzirom na tehnički napredak u atomskom i raketnom programu Sjeverne Koreje sada je neophodan novi pristup, navode Dalton i Levite. Novi se sastoji u "signifikantnom i provjerljivom, kvantitativnom i kvalitativnom ograničavanju daljeg razvoja nuklearnog programa Sjeverne Koreje." Time će doduše status Sjeverne Koreje kao nuklearne sile biti implicitno priznat, ali to je jedini realističan, ako ne i veoma ambiciozan put kako bi se stanje stabiliziralo. I u konačnici Japan i Južna Koreja bi takvim pristupom imali uvjerenje da njihov saveznik SAD postupa razborito i čvrsto.

Nesigurni "nuklearni štit"

To bi za ove zemlje moglo biti važnije nego da se jednostavno oslone na tzv. nuklearni američki štit koji Sjevernoj Koreji čini se toliko smeta. Jer kao Terence Roehring sa Naval War College objašnjava američka strategija u Aziji je bila i jest uvijek opterećena nekim problematičnim i uznemirujućim pitanjima. Jedno od njih je, prema njegovim riječima, pitanje vjerodostojnosti. Da li bi SAD zaista bile spremne pružiti pomoć nekom savezniku u ozbiljnom slučaju korištenja nuklarnog naoružanja unatoč sa tim povezanim razarajućim posljedicama? I šta bi bilo ako bi napadač mogao izvršiti napada na SAD i američke institucije? I u konačnici: Da li bi SAD nuklearnim oružjem reagirale na napad na nekog svog saveznika ako bi on bio konvencionalne, biološke ili kemijske prirode?

 

Preporuka redakcije