Novo usmjerenje njemačke spoljne politike

Početkom 2014. njemački predsjednik Joahim Gauk, ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer i ministarka odbrane Ursula fon der Lajen zauzimali su se da Njemačka na svjetskoj pozornici preuzme više odgovornosti. Potom su stručnjaci i političari diskutovali kako bi mogla da izgleda samouvjerenija spoljna politika. Sada, skoro dvije godine kasnije, znamo na šta su mislili: u toku 2015. kancelarka Angela Merkel i ministar Štajnmajer dali su ubjedljivu lekciju o novoj njemačkoj spoljnoj politici.

Evropi, a time i Njemačkoj, zaprijetile su tri krize, ugrožavajući stabilnost kao rijetko kad u periodu nakon 1945. godine. Njemačka, članica Evropske unije s najvećim brojem susjednih država, ima veliki udio u poslijeratnom poretku koji garantuje nepovredivost nacionalnih granica. Aneksijom Krima i intervencijom u istočnoj Ukrajini, Rusija je taj poredak dovela u pitanje. Kao najjačoj evropskoj ekonomiji i izvoznom gigantu, Njemačkoj je neophodna stabilna valuta. I, kako geopolitički, tako i iz ekonomskih razloga, Njemačka najviše profitira od Šengenskog sistema otvorenih granica. U međuvremenu, zemlje jugoistočne Evrope podigle su zidove i ograde u očajničkom pokušaju da zaustave protok migranata.

Trostruki izazov za Njemačku

U sve tri krize – u Ukrajini, Grčkoj i sa izbjeglicama – Angela Merkel se držala svog kursa i branila ga u zemlji i inostranstvu. Anglosaksonski mediji kritikovali su njenu politiku štednje. Ipak, „Tajm“ ju je proglasio za „ličnost godine“ – a urednici čak hvale njenu tvrdoglavost kojom uvijek iznova pokušava da izvuče Grčku iz problema.

Liderstvo, naravno, nije identično sa spoljnom politikom – prije je njen preduslov. Spoljna politika zahtijeva stratešku viziju kako bi se garantovala bezbjednost i autonomija zemlje, njeni primarni ciljevi. Kancelarkina vizija bezbjednosti je realna. Ona zna da Evropa mora da bude spremna za promjene ako želi da sačuva svoje osnovne vrijednosti kao što su tolerancija, humanost i sloboda. Ona takođe zna da globalizacija nije jednosmjerna ulica i da ona, pored prednosti, donosi i obaveze. Angela Merkel nije oklijevala da zahtijeva promjene, kako od partnera iz Evropske unije, tako i od sopstvenog stanovništva.

Za Frank-Valtera Štajnmajera godina koja se završava bila je uzbudljiva na mnogo načina. U danonoćnim posredničkim razgovorima u Minsku i oko spasavanja Grčke, u šatl-diplomatiji u okviru koje se založio za diplomatsko rješenjem iranskog nuklearnog programa i sirijske krize, izgradio je mostove i posredovao u naizgled nerješivim sukobima.

Predstojeći izazovi

Na kraju godine jasno je da pristupom Merkelove i Štajnmajera ipak nije riješena centralna dilema: njemačka spoljna politika je efikasna samo ako je podržavaju partneri u EU. To je očigledna lekcija izbjegličke krize. Iako zbog masovnog priliva migranata nestaje jasna linija razgraničenja između domaće i spoljne politike, to stavlja akcenat na vakuum na nivou Unije. Kancelarka je to vjerovatno shvatila. U nekim aspektima je to izazvalo dilemu: za deset godina mandata ona je u više navrata pokušala da donošenje odluka vrati na nacionalni nivo i da EU udalji od koncepta transnacionalne vlade, da je vrati u forume za međuvladine konsultacije.

U tim forumima Njemačka ima jak uticaj. Kad god se Njemačka zalagala za manje Evrope, morala je da konstatuje da je u stvari potrebno mnogo više Evrope. I svaki put kada Berlin pokušava da popuni vakuum u EU, time ometa dublje integracije. Sljedeća godina pokazaće da li će nova njemačka spoljna politika moći da odgovori na najnoviju verziju vjekovima starog „njemačkog pitanja“.