Novi čovjek s Istoka

Tuskov prethodnik Herman Van Rompuy bio je ekstremno suzdržan predsjednik Evropskog vijeća. Odmah nakon stupanja na funkciju on je rekao da se njegovo mišljenje ne računa. Svoj zadatak on prije svega vidi u tome da uspostavi konsenzus među zemljama članicama. Van Rompuyovo opovrgavanje samog sebe ponekad je graničilo sa mazohizmom. Nezaboravni su ostali groteskni prizori u Evropskom parlamentu kada se predsjednik prema EU neprijateljski raspoložene britanske Nezavisne stranke, Nigel Farage, rugao da Van Rompuy ima "karizmu mokre krpe i vanjski izgled jednog sitnog bankarskog službenika." Van Rompuy se u svojoj fotelji okrenuo, zakolutao očima, ali je izdržao tiradu. To nije bio lijep prizor.

Belgija - kovač konsenzusa

Van Rompuy je bio prvi stalni predsjednik Evropskog vijeća. Predsjednik naprimjer vodi samit EU i zastupa Uniju vani. Do 2009. su mjesto predsjednika Evropskog vijeća naizmjenično obavljali šefovi država i vlada. U poređenju sa Tonyem Blairom ili Jacquesom Chirackom koji su se znali dobro inscenirati i predstaviti u javnosti, Herman Van Rompuy je bio 'sivi miš' Njegova 'mana' uz to se još sastojala i u činjenici da dolazi iz Belgije koja 'nije država', kako je podrugljivo rekao Nigel Farage u istom zlom govoru, osvrčući se na flamansko-valonski spor. No Rompuyevo belgijsko porijeklo i njegova neupadljivost bili su osnove jednog relativnog uspjeha. U Belgiji, kompromisu koji je rezultirao državom, on je naučiuo traženje konsenzusa i vidio da je profiliranje samog sebe pri tome smetnja. Upravo su se tokom finansijske krize njegova uporna nastojanja traženja zajedničkih odluka pokazala dobrim.

Niko šefovima država ne bi trebao ukrasti šou

Uz to dolazi i činjenica da šefovi država i vlada žele prilično neprimjetnog predsjednika Vijeća. Najprije se kao o mogućem kandidatu govorilo o Tony Blairu. On bi EU zaista dao jedan jači, međunarodni profil, samo da je dobio priliku. To bi međutim išlo na štetu ostalih državnih vođa i oni to nisu htjeli. Zato je predsjednik postao čovjek kao što je Herman Van Rompuy. Čini se i da su šefovi država vlada bili zadovoljni s njim kao mašinom za konsenzuse, posrednikom i koordinatorom. Inače ga nakon dvije godine ne bi ponovo izbrali. Kada se tokom njegova dva mandata EU držala zajedno u važnim pitanjima, onda je to bila i Van Rompuyova zasluga za koju istina nije dobio pohvale. A, kada Unija nije govorilia istim glasom, onda to nije bila njegova krivica.

Manje skromnosti

Donald Tusk je čini se pravi nasljednik. Na osnovu njegovih dosadašnjih nastupa se moglo vidjeti da posjeduje neke jake osobine Van Rompuya, ali ne i njegove slabosti. Tusk vjerovatno neće biti zadovoljan sa sasvim skromnom ulogom koju je do sada prihvatio Belgijanac. To će za EU biti dobro. Unija sa svojih 28 država i 500 miliona stanovnika, na svjetskoj pozornici ne igra u klasi u kojoj bi trebala igrati. To ima veze i sa njenim glavnim predstavnicima. Herman Van Rompuy protiv toga nije mogao učiniti ništa, ali je na nekim svjetskm skupovima bivao jednostavno previđen jer nije htio biti u prvom planu, iako je formalno bio najviši predstavnik EU. Sa skromnošću se nekada može i pretjerati i to bi se sada sa Donaldom Tuskom trebalo promijeniti. U korist Tusku pri tome ide činjenica da kao dugogodišnji poljski premijer ima bliske i raznovrsne političke kontakte.

Iskustvo sa Rusijom

Uzbudljivo će biti posmatrati kako će se odraziti činjenica da Donald Tusk, kao istočni Evropljanin, u EU donosi jedan potpuno drugi pogled - pogotovo sada u konfrontaciji sa Rusijom.

Poljska dobro poznaje Rusiji, patila je pod Rusijom i Sovjetskim Savezom; u krizi oko Ukrajine je i Donald Tusk kao poljski premijer izricao oštrije, upozoravajuće tonove prema Rusiji, nego što su to činili drugi šefovi vlada iz Zapadne Evrope.

No kao predsjednik Evropskog vijeća on ne smije dozvoliti da bude vođen samo svojim porijeklom, već mora uzeti u obzir sva mišljenja. Novi pogled će međutim biti dobar za EU u kojoj politički gledano još preovladava zapadnoevropski stav.

Tusk bi mogao unijeti novi ekonomsko-politički vjetar: svoju zemlju je kroz ekonomsku krizu dobro proveo pametnim reformama, ali bez paketa pomoći. Taj primjer bi od koristi mogao biti zemljama kao što su Francuska i Italija, koje uvijek traže evropski novac umjesto da se same promijene. Kao predsjednik Evropskog vijeća Tusk bi radije za sebe ipak trebao zadržati činjenicu da se u njegove ekonomsko-liberalne uzore ubrajaju Margaret Thatcher i Ronald Reagan, jer bi to u protivnom dovelo do nepotrebne polarizacije.

Oproštaj od haiku poezije

Donald Tusk međutim nije idelolog, već pragmatičar - kako u ekonomskoj politici tako n u ophođenju sa Rusijom. Ideolozi su u funkciji predsjednika Evropskog vijeća na pogrešnom mjestu. Ono na čemu on još treba raditi je njegov engleski jezik. Dobro govori njemački i ruski. Ali bez obzira koliko se tome mogu radovati Nijemci i bez obzira koliko je poznavanje ruskog korisno, možda se za rješavanje ukrajinske krize - bez poznavanja engleskog - na evropskoj, a pogotovo međunarodnoj sceni ne dešava ništa.

Dio EU koji govori francuski će i dalje morati prihvatiti da svoj jezik i ubuduće neće čuti iz usta Poljaka. Njih je Herman Van Rompuy razmazio, jer je on govorio tečno francuski, engleski i nizozemski, a uz to je znao i nešto njemačkoga.

U dugim noćima održavanja samita će sada ipak nešto nedostajati: Van Rompuyeva haiku poezija. Kome bude nedostajala, taj će njegovu haiku-zbirku moći kupiti u obliku knjige.