"Život sa ratnim iskustvom za Nijemce još uvijek trauma"
14. august 2019
DW: Riječ "domovina" je na njemačkom kompleksan pojam. Nacionalsocijalisti su ga zloupotrijebili, a nove desničarske grupacije i stranke ga iskorišavaju u svoje svrhe. Zašto ste Vi koristili taj pojam?
Mi smo knjigu upravo iz toga razloga nazvali "Domovina". Imali smo osjećaj da moramo vratiti taj pojam od desničarskih ekstremista. Knjiga je kako pokušaj da se otkrije šta znači biti Nijemac, tako i opredjeljenje za Njemačku - na jedan pozitivan način. Mislim da bi oboje trebalo biti moguće: kritički sagledati našu prošlost i našu zemlju ipak voljeti.
Vaša knjiga pruža kompleksne i veoma poetične interpretacije domovine. No imate li za intervju i jedno lakorazumljivo objašnjenje?
Vjerujem da nemam još uvijek jasnu definiciju riječi domovina. Cilj knjige nije bio ponuditi jednostavne odgovore ili razumjeti šta znači biti Nijemac. Radi se o tome da se bolje razumije njemačko ratno iskustvo.
Čak i nakon pisanja ne mogu zaista reći šta pojam domovina znači za mene lično - djelomice i zbog toga jer sam ukupno 20 godina živjela u inozemstvu. Osim toga to je pojam koji se tokom vremena mijenja, baš kao što se i mi sami i društvo mijenjamo. I kao takvog ga i trebamo promatrati: kao nešto što nije statično, kao nešto što se mijenja i za svakog pojedinca smije značiti nešto drugo.
Da li ste Vašu knjigu prvobitno koncipirali za njemačku ili englesku publiku?
Kada sam pisala knjigu zaista sam u mislima imala američku publiku u glavi jer sam kao Nijemica koja živi u SAD često bila konfrontirana sa negativnim stereoptima o Nijemcima. No ja sam ustanovila i da imam rupe u znanju kada je riječ o našem odnosu prema ratnim iskustvima. Stoga sam prvo pisala na engleskom.
No onda sam primijetila da je zapravo njemačko izdavaštvo bilo najviše oduševljeno temom. Jer živjeti sa tim naslijeđem je i za Nijemce još uvijek trauma.
Vaša knjiga opisuje kako pokušavate saznati više o umiješanosti Vaših predaka u rat. Da li biste ohrabrili i druge Nijemce da urade takva istraživanja?
Svako ima u potpunosti svoj vlastiti put kako se odnosi sa prošlošću - jer ne postoji jedan. No ja osobno mislim da je uvijek bolje znati informaciju nego ne znati. Bilo mi je teško živjeti sa rupama u porodičnoj istoriji. Željela sam postaviti što je više moguće pitanja kako bih saznala što je više moguće. Danas imamo tako mnogo tehničkih mogućnosti da dobijemo informacije koje prije 15 godina još nismo imali. Određeni dokumenti su tek nedavno objavljeni.
Članstvo u NSDAP je nešto što se pronalazi u veoma velikom broju porodica tog vremena. Unatoč tome trenutak u kojem ste saznali da je jedan od Vaših predaka tokom denacifikacije zvanično označen kao "sljedbenik" je bio veoma potresan za Vas. Zašto Vas je to toliko zaboljelo?
Uvijek sam polazila od toga da u mojoj porodici niko nije bio ubijeđeni nacista jer mislim da se jedna takva informacije ne može držati u tajnosti. To je moralo izaći na vidjelo mnogo prije u mom životu.
No ja sam odrasla uz narativ mog djede koji je čitav život birao socijaldemokrate, najvažnije političke protivnike nacista. Zbog toga je uvijek postojao taj mit da on nije imao ništa sa nacistima. Kada sam onda u arhivu pronašla da je on zaista bio član NSDAP-a - u koji se u to vrijeme čak nije moglo lako ući - bila sam veoma iznenađena. Zaboljelo me je jer sam bila konfrontirana sa jednom stranom njega sa kojom se nije bilo lako nositi. On je u svojim odlukama bio oportunistički i pomalo kukavica.
Dvostruki položaj Vaših predaka u Drugom svjetskom ratu - oni doduše nisu bili nacistički zločinci, ali ni borci otpora - nije samo primjer sudbine brojnih Nijemaca, već Vašoj knjizi daje i nešto univerzalno. Čitatelji mogu misliti "to je mogla biti i moja porodica", ili čak "to sam ja danas...". Je li to bio jedan od ciljeva Vaše knjige?
Upravo tako. Mislim da je siva zona rata, u kojoj spadaju oni koji nisu bili jasno klasificirani kao borci otpora, nacistički funkcioneri ili ratni zločinci, područje kojem treba posvetiti najviše pažnje. Sa njim se vjerojatno može identificirati najveći broj nas. I sigurno nas ovo sivo područje najviše uči o tome kako funkcioniraju diktatorski režimi.
Grupe ljudi koje se mogu svrstati negdje između tih kategorija su u Njemačkoj zanemarene, jer lako je reći: "Pa dobro, svatko je bio sljedbenik, pa je i moja porodica je to također bila". No ja vjerujem da je to previše jednostavno. Pojam sljedbenik obuhvaća mnogo više. Bilo je nekih koji su spašavali Židove, i nekih koji su počinili strašne zločine. Zbog toga sam uvjerena da je veoma važno pokušati razriješiti moguće obiteljske mitove.
Brojni Nijemci tvrde da nisu čuli ništa o strašnim zločinima pod Hitlerovom komandom. Danas se o problemima na svijetu vrlo dobro zna, u SAD-u posmatramo događaje koji se često porede sa onim što se u Njemačkoj dešavalo 30-tih godina. Kako kao naturalizirana Amerikanka njemačkog porijekla gledate na tamošnju političku situaciju?
Ono što se trenutno dešava u SAD je vrlo zastrašujuće i ja prepoznajem paralele u određenim područjima. Primjerice jezik je postao puno agresivniji. To je uznemiravajuće. Trenutno po prvi put čitam "Mein Kampf" ("Moja borba", Adolfa Hiltera - op. red.). Očigledno je da je jezik sjeme nasilja. No ja mislim da je poređenje između Hitlera i Trumpa u istorijskom smislu previše pojednostavljeno iako bi neke njihove osobine mogle biti slične.
Smatrate li da je biranje desničarskoekstremističkih političara u Njemačkoj zastrašujući?
Oboje je podjednako zastrašujuće. Naravno da sam s obzirom na razvoj događaja u Njemačkoj veoma uznemirena. Ono što me u tome najviše uznemirava jest da je društvo danas veoma podijeljeno i da je sve teže međusobno razgovarati i voditi jedan civilizirani dijalog. Njemačka je podcijenila ono što se dugo vremena dešavalo ispod površine. Sada to moramo vrlo ozbiljno shvatiti.
A šta je Vaša uloga kao umjetnice u tom kontekstu?
Jedan od mojih osnovnih ciljeva je bio dati mojoj priči univerzalni karakter. Ona nije trebala biti primjenjiva samo na Njemačku i nacistički režim. Čitatelji trebaju pronaći vezu ka današnjem stanju i moći pronaći put da pojam "krivicu" zamijene sa "odgovornost". Knjiga ih k tomu treba podstaći na to da razmisle o tome kako sami mogu doprinijeti tolerantnom društvu i odbraniti demokratiju. Ranije sam vjerovala da je demokratija u osnovi postojano stanje. No sada prepoznajem da je ona proces i da je stalno moramo braniti.
Razgovor je vodila Elizabeth Grenier.
Nora Krug, rođena 1977. u Karlsruheu, živi i radi kao autorica i ilustratorica u New Yorku. 2018. godine se suočila sa vlastitom porodičnom istorijom. Nije bilo riječi ni o stripu ni o grafičkoj noveli, već o "graphic memoir", nacrtanim sjećanjima, kako ih ona sama naziva. "Domovina" (org: "Heimat") je prevedena na brojne jezike i osvojila je brojne nagrade.