Nobelova nagrada piscu koji rado pomiče granice politički korektnog - uglavnom u desno | Politika | DW | 11.10.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Nobelova nagrada piscu koji rado pomiče granice politički korektnog - uglavnom u desno

Može li se književno djelo Petera Handkea odvojiti od njegovog političkog djelovanja. I kakvu poruku svijetu šalje Odbor za dodjelu Nobelove nagrade dajući ju čovjeku koji je negirao genocid u Srebrenici?

Peter Handke

eter Handke

Naš svijet je povremeno šizofren. Što bi moglo taj osjećaj bolje ilustrirati od onoga dana kad jedna žena koja potječe s Balkana i živi u Njemačkoj čita vijesti o antisemitskom desnoradikalnom terorističkom napadu u Halleu i onda – usred svih tih loših slutnji, koje doživljava kao déjà vu – dozna za odluku Odbora za dodjelu Nobelove nagrade?

Odbor je zahvaljujući kampanji MeToo otkrio sukob interesa i slučajeve korupcije koji kod ove Jugoistočnoeuropljanke također izazivaju razne déjà vu-je. Za 2018. godinu nije dodijeljena Nagrada, a sad je dana poljskoj autorici Olgi Tokarczuk. U medijima na njemačkom jeziku nju se odmah slavi zbog njezinoga kritičnog držanja prema poljskom nacionalizmu. A Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu ide – Peteru Handkeu! O njemu se odmah kaže da se mora odvojeno promatrati ono estetsko od onog političkog, ono političko nije presudno za dodjelu Nobelove nagrade za književnost. Dakle, ono što je kod Tokarczuk značajno, kod Handkea nije?

Do večeri se pojavljuje puno uzrujanih reakcija. Otvaraju se ponovo stari sukobi. Dok brojni bosanski muslimani u ovoj odluci vide vrijeđanje mrtvih iz Srebrenice, a brojni Albanci s Kosova se s njima solidariziraju, za jedne Hrvate je „Handkeovo djelo veliko, ali…", a drugi kažu „on je četnik", treći prozivaju "Ne govorite o njemu ako ga niste čitali!" Kao: Oni su iščitali svih onih x tisuća stranica njegovog opusa. Brojni Srbi – barem ako se pogleda postove na Internetu – osjećaju da ih je svijet konačno razumio, ali i među njima se razvijaju oštri virtualni verbalni sukobi. Autor Dejan Tiago Stanković piše na svom Facebook-profilu: "Poštovani Handke, čestitam ti na Nobelovoj nagradi, kapiram da su Šveđani dobro promislili kad su ti je davali, a mi smo dobri ljudi, još ćemo da ti oprostimo što te je nasamario Milošević pa si pomislio da je dobar čovek. On je nama svima ozbiljno zagovnao život i silan je narod u smrt oterao, ali hiršćanski je praštati, oprostićemo i mi tebi što si ispao nečovek. Nadam se da si nešto naučio iz toga, nemoj, leba ti, ponovo da nasedneš pa ovaj šljam da te dovodi ovamo da te vode kao belu mečku po Srbiji, da te prave na budalu i da od tebe prave maskotu svog nepismenog režima. Nema za tim potrebe. A probaće, veruj mi."

Oduševljenje srpskim nacionalistima

Ovo je dan pun uznemirujućih tekstova. "Atentator iz Hallea ugledao se u Norvežanina Andersa Breivika i atentat u Christchurchu na Novom Zelandu", kaže sigurnosni stručnjak Peter Neumann na Deutschlandfunku. "Mogao bi nastati val onih koji to oponašaju", kaže on, a žena s Balkana čita i ne može se oteti slobodnoj asocijaciji, koja ju počinje mučiti: Već ranije je čitala da su se masovne ubojice Breivik i Tarrant oduševljavali srpskim nacionalistima. No to je radio i Peter Handke. S druge strane, silni ljubitelji lijepe književnosti upravo naglašavaju u svim forumima i na svim portalima: nagrađuje se književnika, a ne političara. Naglašavaju njegove zasluge za literaturu. Žena s Balkana vadi Handekove knjige iz regala, lista ih, surfa po internetu, uočava tu stalnu gestu pobune - protiv navodnog mainstreama, protiv političke korektnosti, uočava stalno pomicanje granica, drske izjave ubačene u javni prostor, često potom relativizirane, ponekad povučene.

Književnica i prevoditeljica Alida Bremer

Književnica i prevoditeljica Alida Bremer

Handke je svoja politička stajališta ugradio u svoja književna djela, i to bez ikakve distance, a nije prestajao ni te svoje teze potvrđivati i u intervjuima - za one koji su možda mislili da se radi samo o književnosti. Tako da nije moglo biti nikakve sumnje da su kod njega književnost i politika isprepleteni. Međutim, sad se odjednom na sve strane tvrdi da kritičari ne smiju kritizirati to miješanje političkog i literarnog, u protivnom oni navodno nisu shvatili bit literarnoga.

Zahvaljujući kampanji MeToo Odbor za dodjelu Nobelove nagrade se navodno obnovio; o kampanji MeToo Peter Handke je u jednom intervjuu rekao: „Ne mogu to više slušati. Žene koje tu muškarce napaljuju i onda se žale." Napaljuju? Bez obzira što on kaže, on to kaže osobito lijepo, kažu njegovi obožavatelji. Čudno je samo da je on odlikovan nagradom koju ne doživljavaju samo obični ljudi kao političku, nego ju je i njezin utemeljitelj zamislio kao političku. Baš ga briga za obične ljude, rekao bi sad Handke. Deseci njegovih izjava igraju se politički nekorektnim prekoračenjima granica, koja snažno polariziraju, i koja kad su jednom izrečena vode u beskrajne rasprave.

Kamo su nestali višegradski muslimani?

U Višegradu se Handke pitao: „Kako je takav neobuzdani teror mogao divljati nad većinski muslimanskim, za rat već odavno dobro naoružanim stanovništvom, koje je povrh toga još imalo vlast u svojim rukama?" Time je autor polemizirao sa zapadnim novinarima, prije svega dovodeći u pitanje jedan izvještaj New York Timesa, prema kojem su srpske milicije provodile teror u Višegradu. Handke u to ne vjeruje. Da prilikom njegovog „Ljetnog dodatka" u Višegradu više nije bilo muslimana, to ga pak uopće ne čudi, a zapravo se ipak morao upitati kamo su nestali ti tako „dobro naoružani" muslimani?

Ali, kritika zapadnog novinarstva i zapadnih demokracija, uključujući i zapadni način života, važniji su mu od logičnih pitanja. Time se Peter Handke profilirao kao jedan od prvih koji su trasirali put danas raširenom pojmu „lažljivi mediji" – bez obzira što su i ekspertize Međunarodnog tribunala u Haagu potvrdile izvještaje novinara i bez obzira na činjenicu da je u ratovima na području bivše Jugoslavije život izgubilo 57 novinara. Činjenice, dakako, nisu bitne za Balkan, tako je rekao jednom u jednom intervjuu, Balkanu se čovjek može približiti „samo kroz fikciju". A to je on onda obilato činio.

Jedan od njegovih najvećih protivnika bio je njemački slavni kritičar Marcel Reich-Ranicki koji je rano shvatio da su obožavatelji Handkea „neka vrsta vjerske zajednice" i kojemu Handke nikad nije mogao oprostiti negativnu kritiku, tako da je već 1980. na Reich-Ranickom iskušao prekoračenje granice politički korektnoga napravivši ga bijesnim psom u jednom svom djelu (Die Lehre der Sainte-Victoire): „… kako je u svojoj krvožednosti, koja je možda u Getu još pojačana, izgubio svako rasno obilježje i bio ogledni primjerak samo još u narodu krvnika". Nakon smrti kritičara on je napisao: „To mi je zamjereno kao antisemitizam, ali tomu sam se mogao samo čuditi."

Nasilje nad ženom

Handkeova bivša životna suputnica Marie Colbin je objavila da ju je tukao. „Još uvijek čujem kako moja glava udara u kameno tlo. Još uvijek osjećam planinarsku cipelu u donjem dijelu svoga tijela i šaku u licu", napisala je u otvorenom pismu upućenom njemu, u kojem mu je predbacila da je njegova navodna solidarnost sa Srbijom zapravo nastala iz zaljubljenosti u sebe samoga. „Na neki način ćeš Ti biti zahvalan ovom ratu jer on na perverzan način zadovoljava tvoju neutaživu čežnju za javnim priznanjem. Tvoj ego se napuhuje naveliko i to mi je odvratno." To su njezine riječi, ali žena s Balkana u njima prepoznaje vlastite misli koje su je zaokupile kad je prvi put čitala o zimskom putovanju literarnog esteta i pobunjenika protiv literarnog establishmenta.

Da, u trenutnom moru loših vijesti ova iz Stockholma je logično zaoštravanje. Peter Handke, koji je izreku „Srbi svi i svuda" uzeo ozbiljno, nazvao je Hrvate prezirno „katolički ustaški Srbi" i pitao se „trebaju li bosanski muslimani koji govore srpskohrvatski i potječu od Srba biti narod". I to u tekstu u kojem je izražavao sumnju u izvještaje o Srebrenici. „I zašto umjesto istraživanja uzroka … ponovo ništa drugo nego gola, pohotna prodaja činjenica i prividnih činjenica koju diktira tržište?" Kritika tržišta je važnija od genocida, on vidi dalje nego svi novinari, on je više shvatio nego sve žrtve, žrtve lažu skupa s medijima, ali ako to mora biti onda veliki pjesnik povlači svoje riječi ili ih upakira u mistificirajuće uljepšavanje. Pritom mu je jasno da stalno nekoga mora označavati kao fašistu, čime njegova uzvišena umjetnička pozicija, koja ga izdiže iznad svih tih glupana i prosječnih ljudi koji ga ne slave, dobiva snažnu pozu pravednosti: „Pravda za Srbiju!" kaže on lapidarno.

I upravo taj, zbog svoje jezične virtuoznosti slavljeni pisac, rekao je u jednom intervjuu: „Najodvratnije riječi Savezne Republike dolaze od novinara". A on je bio taj koji je srpskoj televiziji u Rambouilletu izjavio: „Ono što su Srbi doživjeli u zadnjih pet, još više, osam godina, to nije doživio ni jedan narod u Europi u ovom stoljeću. Za to nema kategorije. Kod Židova, postoje kategorije, o tomu se može govoriti. Ali kod Srba – to je tragedija bez razloga. To je skandal." Njegov način da govori o „Srbima", „Nijemcima" ili „Židovima" kao kolektivnim subjektima izvrsno je jednom analizirao bosanski autor Dževad Karahasan. Njemu bi uostalom, po mom mišljenju, više pristajala Nobelova nagrada za književnost nego Peteru Handkeu. Isto kao i jednom drugom Handkeovom oponentu, srpskom autoru Bori Ćosiću. Ali, Odbor za dodjelu Nobelove nagrade vjerojatno ljude sa Balkana isto tako ne uzima ozbiljno kao i najnoviji dobitnik Nobelove nagrade. I to je jedan déjà vu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android