Nobelova nagrada Handkeu raspalila moralnu debatu
11. oktobar 2019
Frankfurter algemajne cajtung: „Devetoro članova žirija spasilo je Nobelovu nagradu za književnost. Jer, to je zapravo bila kafanska ideja da se nagrada za 2018. dodijeli tek sada, naknadno, zajedno sa onom za aktuelnu godinu. Ali, odluke da dobitnici budu poljska spisateljica Olga Tokarčuk za 2018. i Peter Handke za 2019. literarno su toliko neprikosnovene da nije potrebno dalje razmatranje pitanja da li je i u kojoj mjeri žiri prilikom ove dvostruke dodjele izbalansirao dobitnike. Djela to dvoje autora čine ih dostojnim dobitnicima Nobelove nagrade za književnost.“
„Žiri je dokazao suverenost i time što se sa Handkeom odlučio za pisca koji je na drugom polju, naime onom političkom – sporan. Njegovo vehementno zauzimanje za srpsku stranu u jugoslovenskim ratovima devedesetih godina, a i poslije toga, naišlo je, ne samo u Njemačkoj, čija vlada je podržavala države koje su se otcjepljivale od Beograda i čija vojska je učestvovala u akciji NATO protiv Srbije, na ogroman odjek – i žestoke kritike. Poslije debate oko nagrade grada Diseldorfa ’Hajnrih Hajne’ koja mu je bila namijenjena, Handke je riješio da ne primi to priznanje. Ali, i na međunarodnom planu mu je njegova stalna podrška Srbiji, koja je išla do izražavanja simpatija za osuđene ratne zločince, uzimana za zlo. Pred prijem Ibzenove nagrade koju dodjeljuje norveška vlada, dijelovi publike u Oslu su 2014. izviždali i nagrdili Handkea. Nobelova nagrada za književnost će biti povod za ponovno raspaljivanje te moralne debate i žiri je to znao.“
„To što je za žiri djelo Petera Handkea imalo veći značaj od rizika nastavljanja debate o ciljevima i relevantnosti Nobelove nagrade, pravi je odgovor kritičarima tog priznanja, među njima i samom Handkeu koji je 2014. zatražio njeno ukidanje jer ona stvara ’pogrešnu kanonizaciju’. Sada mu nije bilo teško da prihvati nagradu. Desetog decembra će u Stokholmu u liku Olge Tokarčuk sa njim na bini sjedeti spisateljica istog ranga, piše Frankfurter algemajne cajtung.
Kelner štat-ancajger: „Teško je u Handkeu vidjeti samo genijalnog pisca koji se u političkim pitanjima ponekad sanjalački kreće poledicom. I pored svih primjedbi, nikada se nije distancirao od svog zauzimanja za tiranina (Slobodana Miloševića – prim. prev), kao ni od svog nečuvenog poređenja NATO-intervencije sa Aušvicom: Tada su bile gasne slavine i komore za ubijanje hicem u potiljak, danas su to kompjuterske ubice sa 5.000 metara visine. Onaj ko sa svoje strane komentariše politiku sa takve visine, ne treba da se čudi ako ga žestoko napadaju – što će se vjerovatno ponovo desiti povodom Nobelove nagrade“.
Rajniše post: „Nepredvidljivi Peter Handke – o kome se može samo tvrditi da je bio veliki pjesnik, možda jedan od poslednjih pravih pjesnika. Neko ko je posmatrao događaje u svijetu sa margina. Neko ko pokušava da odgonetne život dok razmišlja o džuboksu, o umoru, ili dok opisuje jedno popodne. Samo jedna dobra stranica proze i to je to, rekao je jednom. Iako izgleda da se povremeno gubi u detaljima, uvijek obuhvata cjelinu. Nobelova nagrada za 76-godišnjeg pisca je bez sumnje ispravna i zato to nije bio nikakav vratoloman izbor stokholmskog žirija. Pa ipak je ona iznenađenje. Handke je prethodnih godina toliko često bio u igri da ga na kraju više niko nije ni smatrao jednim od favorita.“
„Onaj ko hoće da razumije Handkea, mora da ga čita. I to najbolje neku od njegovih starijih knjiga koje su i najljepše. U Užasu praznine iz 1972. on pripovijeda o životu svoje majke, opisuje malograđansku egzistenciju, piše o njenom samoubistvu i šturoj vijesti o tome u koruškim novinama. Slovenačko porijeklo majke i Handkeovo uzaludno traganje za porodičnom toplinom su ga doveli do toga da stane na stranu Srbije u ratu u Jugoslaviji. U martu 2006. Handke je otputovao na sahranu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije koji je stajao pred tribunalom za ratne zločine kao balkanski koljač."
Priredio Saša Bojić