Njujork: Virus za sirotinju | Politika | DW | 14.04.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Njujork: Virus za sirotinju

Američka metropola broji se u žarišta pandemije. No ispod površine se vidi ko će najviše propatiti – to su ljudi daleko od Pete avenije i houm ofisa, piše Sofi Šimanski, dopisnica DW iz Njujorka.

Apokalipsa u Kvinsu dolazi uz sunačno vrijeme. Jednom dnevno se usuđujem da napustim kuću i prošetam. Jeru ovom kraju Njujorka je zaraženo natprosječno mnogo ljudi. Porodica i prijatelji iz Njemačke mi zabrinuto pišu, na vijestima su čuli da je ovdje „epicentar virusa".

Ali napolju nema haosa niti zapaljenih kontejnera po ulicama. Mirno je i toplo, drveće je u cvatu, nema mnogo automobila pa se čuju ptice. Komšije roštiljaju u dvorištu, pojačali su muziku.

Svijet obilaze prizori praznog Tajms skvera i zamrle Pete avenije. Ali to je Menhetn, a Njujork nije samo Menhetn. Držanje fizičkog odstojanja je drugačije u Kvinsu. I ovdje ulicama promiču prazni vozovi i prodavnice su zakatančene, ali ponegdje se još vidi i čuje život.

Na Menhetnu živi 1,6 miliona ljudi. Više ih živi u Bruklinu (2,5 miliona) i Kvinsu (2,2 miliona), nešto manje u Bronksu (1,5 miliona), a najmanje na Stejt ajlandu (pola miliona). Ali sve ove dijelove metropole razlikuju demografija i životni standard.

Skoro petina Njujorčana živi ispod granice siromaštva – na Menhetnu 16 odsto, a u Bronksu 28 odsto. U Braunsvilu, dijelu Bruklina, je 40 odsto jako siromašnih. Čak sedamdeset odsto stanovništva te četvrti čine Afroamerikanci. Poređenja radi, u najbogatijem dijelu Menhetna (Upper East Side) ima oko šest odsto siromašnih i samo 1,4 odsto tamnoputih stanovnika – tri četvrtine su bijelci.

Zaraza neuporedivo više divlja van Menhetna. Epidemija još dublje kopa jaz među bogatima i siromašnima u Njujorku. Podzemnom željeznicom se još voze oni koji ne mogu da priušte da zaustave život na nekoliko nedjelja. Nemaju zdravstveno osiguranje niti poslove koji mogu da se obave iz houm ofisa.

Boja kože kao da određuje ko je bogat, a ko siromašan, a sada – ko će ostati zdrav, a ko će se zaraziti. Korona-virus inficira i ubija američke crnce neuporedivo većom stopom, piše Njujork tajms na osnovu podataka iz više federalnih jedinica i velikih gradova.

USA New York | Coronavirus | Reportage Sophie Schimansky (DW/S. Schimansky)

Detalj iz Kvinsa

U komšiluku dobro vidim zašto je houm ofis luksuz belaca i bogatih. Na jednom mestu u mojoj ulici građevinski radovi traju od jutra do mraka, pet dana sedmično. Na ulicama je više ljudi, mnoge prodavnice rade.

Trebalo bi da rade samo supermarketi, drogerije i apoteke, ali nedaleko od mog stana muzika trešti iz jedne jeftine prodavnice koja nudi i čarape, kišobrane i slične tričarije. Na izlogu piše:„Imamo maske za lice.“ Unutra je prepuno. Pred vratima je radnik koji treba da broji mušterije, da ih ne bi bilo previše. Vidim da se smiješi ispod maske, zamišljam da je možda sretan jer nije ostao bez posla.

Mnogi nisu ni te sreće. Milioni Njujorčana gube posao. Navala na pomoć za nezaposlene je tolika da se internet-stranica na kojoj se podnose zahtjevi stalno ruši.

Hoću u prodavnici da kupim kafu i voće. Siromašna djevojčica pita da li mogu za nju i sestru da kupim po čizburger u Mekdonaldsu preko puta. Nema ni masku ni rukavice. Kupujem joj masku umjesto čizburgera jer mi se čini da nije baš pametno gurati se u redu pred Mekdonladsom.

Prolazim pored male poslastičarnice u kojoj sam obožavala kolač od jagoda i kafića u kojem ponekad sedim i pišem tekstove. Onda dolaze još neke prodavnice u koje zalazim, pekara u kojoj ujutru uzimam zemičke i filter-kafu. Plašim se da se neke od ovih radnji nikada neće otvoriti jer će propasti. Radna mjesta će nestati, siromaštvo će se povećati.

Cijeli Njujork izgleda drugačije, a i prije korone mnogo šta ovdje nije bilo kako valja. Kada krivulja zaraza opadne, kada bolnice više ne budu prepune, a hladnjače sa tijelima više ne budu čekale ispred – možda ćemo onda neke stvari raditi bolje. Možda ćemo shvatiti da obrazovanje i liječenje ne smiju da budu privilegije niti da vode u dužničko ropstvo.

Na kraju đira prolazim pored male cvjećare. Prodavac me pita hoću li cvijet. Ruža u ovo nedoba? Djeluje apsurdno. Ali, možda malene cvjećare uskoro neće biti. Kući sam se vratila sa maskom na licu i cvijetom u ruci.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android