Kako je njemački student lovio naciste

Dvije godine nakon završetka rata, Rajnhard Štreker okrenuo je leđa Njemačkoj i otišao u Pariz odlučan da više nikada ne stupi na njemačko tle. Kada se na izričitu želju roditelja 1954. ipak vratio u domovinu doživljava šok: na saveznim sudovima odluke su donosile mnoge sudije koje su do 1945. bile na visokim funkcijama u nacističkoj Njemačkoj.

"Ako ću da ostanem u Njemačkoj, onda se ova zemlja mora promijeniti. Izgrađivati demokratiju sa nekadašnjim zločincima smatrao sam idiotskim. Morao sam protiv toga nešto da učinim", kazao je Štreker u razgovoru za DW.

Svjetske sile zajedno sa Sovjetskim Savezom su nakon pobjede nad Hitlerom, programom denacifikacije htjele da očiste Njemačku od nacista. Po završetku rata je oko 200.000 potencijalno opasnih nacionalsocijalističkih aktivista, za koje se sumnjalo da su upleteni i u zločine, uklonjeno iz društvenog života i zatvoreno.

Nedostatak sudija

Izraz ove čvrste volje da se kazne odgovorni bili su i Nirnberški procesi, procesi protiv glavnih ratnih zločinaca (20. novembra 1945. - 1. oktobra 1946) koji je završio sa 12 presuđenih smrtnih kazni. "Ispočetka rigorozna politika denacifikacije dovela je saveznike u velike neprilike. U vrijeme izbjegličkih struja i crnog tržišta, prijetilo je povećanje kriminaliteta, a nedostajalo je sudija", piše Mark fon Migel u knjizi "Sumnjive karijere".

Zbog nedostatka personala propisi su ublažavani, a kritičari su govorili da se događa "renacifikacija" pravosuđa u zapadnoj zoni. "Bilo je poznato da je do početka šezdesetih godina službu obavljalo oko 1.100 do 1.200 nacističkih sudija i državnih tužilaca", procjenjuje Klaus-Detlef Godau-Šitke u knjizi "Vrhovni sud - pravosuđe u Njemačkoj". A mnogi od njih su u susjednim okupiranim zemljama - Poljskoj i Danskoj - donosili smrtne presude.

Pokušaj pobjedničkih sila da konsekvetno postupaju protiv okrivljenih osoba, njemački pravnici su diskreditovali kao da se radi o "iznimnom pravu samo za Nijemce", kako bi se "osvetili poltiičkim protivnicima".

Promijenilo se raspoloženje i među zapadnonjemačkim stanovništvom. "Prvobitni visok stepen prihvatanja Nirnberških procesa se u međuvremenu promijenio u generalnu averziju prema savezničkim naporima da se odgovorni kazne, pogotovo prema procesima koji su uslijedili", piše Fon Migel.

Adenauer nije bio nacista, ali...

"To što nisam postao nacista, zahvaljujem svojim roditeljima, jer su oni bili striktno protiv nacista. Moj otac je pripadao osnivačima "Ispovjedne crkve" (pokret otpora njemačkih protestanata protiv usklađivanju nauka i organizacije Njemačke protestantske crkve s nacističkim režimom prim. red.) u Berlinu. Moja majka i moj otac su nam jasno govorili da se nema šta tražiti s nacistima", kazao je Štreker.  Ovaj građanin Berlina rođen 1930. takođe potiče iz pravničke porodice.

U jesen 1954. kada se doselio u Berlin Štreker je imao 24 godine. Završio je srednju školu i na Slobodnom univerzitetu započeo studije Indogermanskih jezičkih nauka. Ali, njegovu cjelokupnu pažnju zaokuplja nešto drugo: počinje da u mladoj saveznoj državi otkriva naciste među pravnicima i ljekarima.

Poticaj je između ostalog stigao iz Istočnog Berlina. Od sredine 1950-ih godina je DDR u okviru kampanje "Sudije krvavih ruku" širio informacije o ratnim zločincima, koji su nakon 1949. nastavili svoje karijere u Zapadnoj Njemačkoj.

"Bio sam žestoko odlučan da uradim nešto protiv toga, što se pod Konradom Adenauerom etabliralo u Bonu. Nisam želio da imam bilo šta s tim što je ponovo počelo u Njemačkoj. Nacisti koje sam mrzio su svi ponovo bili u službi", naglašava ovaj danas sjedokosi penzioner. "Adenauer nikada nije bio nacista, ali je od 1945. imao intezivne kontakte s nacistima. On je htio da spriječi procese protiv nacističkih zločinaca pred njemačkim sudovima", pojašnjava Štreker.

Potraga za dokazima

Štreker i njegovi saborci sa univerziteta počeli su mučnu potragu za dokazima. Sakupljali su dokumenta i provjeravali identitete. "Bio je to ubistven posao i nismo sebi smjeli dozvoliti grešku. Ja sam došao do kopija optužnica i smrtnih presuda", kaže Štreker. Podrška projektu stiže od Socijalističkog njemačkog studentskog saveza (SDS).

Bez obzira na prigovore da je postao instrument komunističke propagande, Štreker je sklapao kontakte sa važnim ljudima u Istočnom Berlinu. Kada su odbili da mu daju uvide u arhive u Zapadnoj Njemačkoj, on se obraća za pomoć službama DDR-a. Od 1958. je koristio istočnonjemačke arhive, gdje je pregledao i kopirao 3.000 dokumenata.

Štreker i njegovi drugovi su već u proljeće 1959. u Frankfurtu pokazali jedan dio dokumenata. No, proboj dolazi u novembru 1959. u Karlsrueu, sjedištu Ustavnog suda i Vrhovnog suda Njemačke.

Izložba u Karlsrueu "Nekažnjeno nacističko pravosuđe i medicina", koja je prikazala više od 100 nekadašnjih nacista, tada još uvijek aktivinih u Saveznoj Republici Njemačkoj, bila je čista senzacija. A zahvaljujući medijskom ehu, tema više nije mogla da se prećutkuje kao tabu.

Štrekerova izložba je bila prikazivana u cijeloj Njemačkoj, ali i u Velikoj Britaniji i Holandiji. Početkom 1960-ih Štreker ide korak dalje i podnosi tužbu protiv 43-ojice nacista koji su radili u pravosuđu.

U potrazi za dokumentima, odnosno dokazima protiv nacista, Štreker nije prezao od saradnje sa komunističkim službama u Poljskoj i Čehoslovačkoj. Ovog angažovanog lovca na naciste stoga s nepovjernjem gledaju i na Istoku i na Zapadu. "Za Bon sam bio komunista, a za Istočni Berlin agent CIA", smješkajući se priča Štreker.

Pomoć iz Londona

Hrabri student se nije dao ućutkati. "Adenauer je više puta izjavljivao kako se nakon 8. maja 1960. ubistva moraju oprostiti i zaboraviti, i da on stremi opštoj amnestiji. Ja nisam mogao ni zamisliti da ovi zločinci mogu da ostanu u službi. Morao sam da se borim", kaže Štreker.

Podršku je između ostalih dobio i iz Donjeg doma britanskog parlamenta. Nakon jedne posjete Londonu, gdje je poslanicima svih poslaničkih kluboma omogućio uvid u njegovu kartotetku, britanski ministar spoljnih poslova Selvin Lojd leti za Bon kako bi Adenaueru očitao bukvicu. "Adenauer je morao da odustane od ideje zastarijevanja zločina i to je bio moj najveći uspjeh. Izložba je postigla svoj cilj", kaže Štreker. No, Bundestag je tek 1979. konačno ukinuo zastaru na ubistvo i genocid.

Iako nijedan sudija u Zapadnoj Njemačkoj nije bio osuđen za svoja nedjela u Trećem rajhu, Štreker ne smatra da je njegova misija propala. "Zahvaljujući mom radu, iako su im za to bile potrebne decenije, Nijemci su konačno shvatili da je nacističko vrijeme bilo zločinačko. 1945. sam bio veoma usamljen u svom mišljenju", kaže Štreker.

Iz serije reportaža "Krivica bez kazne", projekta redakcije DW na poljskom jeziku - dw.com/zbrodniabezkary

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android