Berlin u ćorsokaku Hormuškog moreuza
31. juli 2019
Donald Tramp i Boris Džonson olakšavaju stvari vladi Angele Merkel. Jer, nikome u političkom Berlinu ne pada na pamet da sa tom dvojicom zajedno krene u Perzijski zaliv. Prevelike su brige da bi Njemačka mogla da bude uvučena u rat sa Iranom.
Opravdana je pretpostavka da Tramp i Džonson slijede neke svoje geopolitičke ciljeve – oni na umu imaju više od puke slobode morskih puteva. Sjedinjene Države već nedjeljama raspaljuju situaciju u Zalivu. Uostalom, trenutna kriza sa Iranom i počela je tako što je Vašington jednostrano otkazao atomski sporazum.
Dakle, američko-britansko bratimljenje u ovom pitanju Berlinu pruža nenadani trenutak olakšanja. Nijemci nikako neće učestvovati u takvoj pomorskoj misiji u Hormuškom moreuzu.
„Ne" kao odgovor na američki zahtjev za vojnom podrškom bilo je formulisano u diplomatskim oblandama jer to je tako uobičajeno. Ali u Njemačkoj anti-trampovski refleksi pouzdano funkcionišu. To ostavlja veliku i opasnu prazninu.
Ugrožen ugled Njemačke u SAD
Sloboda međunarodnih trgovačkih puteva je jezgro liberalnog svjetskog poretka, čiji glavni protagonisti sjede upravo u političkom Berlinu – prije svih kancelarka Merkel (CDU) i ministar spoljnih poslova Mas (SPD) , dakle frontmeni vladajuće koalicije. Ali kada s riječi treba preći na djela, oni odmah postaju tankoćutni.
Savezna kancelarka Merkel je na odmoru i ne javlja se. Šef diplomatije Hajko Mas kao hrčak okreće diplomatski točak stalno upotrjebljavajući riječi kao što su „diplomatija" i „deeskalacija". A povjerenik Bundestaga za pitanje odbrane ukazuje da mornarica nema dovoljno funkcionalnih brodova.
Na to je američka administracija reagovala nemilosrdnim sarkazmom. Jednako se može uzdati u anti-berlinski refleks među Trampovim ljudima.
Ugled Njemačke u Sjedinjenim Državama pao je i prije pojave Trampa. Već dugo Nijemci važe za NATO-partnera koji je spreman da morališe, ali ne i da uprlja ruke. Obaveza koju su prihvatile države NATO da ulažu dva odsto BDP u odbranu je, kako se zna, nastala još pod palicom Baraka Obame. Taj dokument je potpisao i tadašnji šef diplomatije Frank Valter-Štajnmajer, političar iz redova Socijaldemokrata a sada predsjednik SR Njemačke.
Britanci i Amerikanci na komandnom mostu
Danas SPD denuncira taj bezbjednosni cilj – koji Njemačka svjesno i konsekventno ignoriše – proglašavajući ga oktroisanim od strane Trampa, o kojem Nijemci ne misle ništa dobro. To je politikantstvo. Njemačka socijaldemokratija je u najdubljoj krizi ikada, bori se da preživi kao velika partija. Uz to su vojne misije sve manje popularne i opozicija, pozicioniorana više ulijevo od SPD-a, dobro zna da igra na tu kartu.
Možda je to dovoljno objašnjenje za ovu spoljnopolitičku vratolomiju. Tako se razumije i uviđavnost sa kojom su Demohrišćani izašli u susret Socijaldemokratama. Niko ne želi da se vladajuća koalicija raspadne zbog jedne fregate i nekoliko izviđačkih aviona.
No unutrašnja politika nije opravdanje za njemačke propuste u krizi sa Iranom. Kardinalna greška je počinjena prije nekoliko dana kada su Britanci predložili evropsku misiju koja bi služila kao pratnja trgovačkim brodovima u Zalivu.
Prethodno su iranske specijalne jedinice otele britanski naftni tanker. London je htio da se zajedno sa evropskim partnerima brani protiv ove državne piraterije. Uzgred, EU je ranije u svjetskim vodama imala već nekoliko sličnih i uspješnih misija.
Ipak, prevarili su se svi koji su mislili da će tako divno evropeizovani Nijemci prihvatiti prijedlog. Nije bilo ni ozbiljne diskusije o eventualnom njemačkom učešću, lancu komande ili dobijanju mandata.
Nekoliko dana kasnije i sa novim premijerom su Britanci sjeli u čamac sa Amerikancima – sada su zajedno na komandnom mostu. A Njemačka se raskomotila u političkom ćorsokaku u koji je sama zašla.