Njemačka i Iran: Od Geteovog Divana do političkih kriza
22. mart 2026
Kada je Gete otkrio Hafiza?
Johan Volfgang fon Gete imao je 65 godina kada je 1814. prvi put pročitao cjelokupan njemački prevod pjesama perzijskog pjesnika i mistika Hafiza, poznat kao „Divan". Utisak je bio snažan: „I neka cijeli svijet propadne, Hafize, s tobom, samo s tobom želim da se nadmećem!"
Hafiz, rođen oko 1315. godine, zvao se Muhamed Šemsedin. Hafiz je počasna titula koju nose oni koji znaju Kuran napamet. U Iranu se i danas smatra narodnim pjesnikom; gotovo svako domaćinstvo posjeduje njegov „Divan".
Gete 1819. objavljuje „Zapadno-istočni divan". Njegovi stihovi, baš kao i Hafizovi, govore o ljubavnoj strasti, sukobima među ljudima, prolaznosti života i duhovnim spoznajama.
„Ko poznaje sebe i druge, prepoznaće i ovdje: Orijent i Okcident više se ne mogu razdvojiti", zapisao je Gete.
Skoro dva vijeka kasnije, 2000. godine, iranski predsjednik Mohamed Hatami dolazi u Njemačku i zajedno sa njemačkim predsjednikom Johanesom Rauom u Vajmaru otkriva spomenik posvećen Hafizu i Geteu.
Pruska i Perzija
U antičko doba Perzija je bila ogromo carstvo, ali je tokom vijekova izgubila veliki dio svoje moći.
U 19. vijeku na azijskom kontinentu za prevlast se bore dvije nove velike sile: Britanska imperija i carska Rusija. Iranski dvor se obraća evropskim monarhijama u pokušaju da se uz njihovu pomoć oslobodi britanskog i ruskog pritiska – bez većeg uspjeha. Tek 1857. sklopljen je prvi zvanični trgovinski i prijateljski sporazum između Irana i Kraljevine Pruske.
Perzijski vladar Nasir ed-Din Šah 1873. postaje prvi šah koji je posjetio Evropu. U Berlinu ga prima car Vilhelm I a Šah u svom dnevniku zapisuje:
„Car radi od ranog jutra, pa sve do kasno u noć. Mi, kraljevi Orijenta, zahvalni smo svojim precima što nas nisu stvorili kao takve radne životinje. Alah ima svog proroka, a ja imam svoje ministre."
Nasir ed-Din Šah bio je privržen reformama i interesovao se za evropske tehnologije. Nadao se dobrim političkim i ekonomskim odnosima sa mladim njemačkim carstvom. Godine 1885. otvara se prvo njemačko diplomatsko predstavništvo u Perziji, čime se odnosi institucionalno učvršćuju.
Vilhelm Vazmus
Ime Vilhelma Vazmusa danas je gotovo nepoznato. Sin seljaka iz Donje Saksonije, Vazmus pravi karijeru u njemačkom Ministarstvu spoljnih poslova. Kao vicekonzul u Perziji dobro upoznaje zemlju i njene stanovnike, govori farsi i stiče povjerenje plemenskih vođa.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata, Njemačka nastoji da oslabi britanski uticaj podsticanjem pobuna u kolonijama. Diplomata Maks baron fon Openhajm formuliše tajni plan – želi da protiv neprijatelja Njemačke mobiliše muslimanski svijet. „Džihad made in Germany" trebalo je da postane oružje Berlina.
Vazmus preuzima zadatak i uspijeva da podstakne neka plemena na gerilski otpor: 1915. sa njima zauzima britanski generalni konzulat. No, Njemačka gubi rat, a Vazmus se vraća kući. Sjećanja na Perziju ga ne napuštaju: 1924. ponovo odlazi u zemlju i osniva farmu u provinciji Bušir, kako bi prihodom od žetve isplatio plemena koja su mu nekada pomagala. Projekat propada, pa se 1931. razočaran vraća u domovinu, gdje ubrzo umire.
Prijateljstvo sa Pahlavijima
U Njemačkoj 1918. abdicira car, a 1925. godine u Perziji, poslije unutrašnjih previranja, vlast preuzima Reza Šah Pahlavi. Njegova politika modernizacije oslanja se na Evropu, posebno na Njemačku. Još kao ministar rata imao je podršku njemačkih pilota u borbama protiv pobunjenika, a njemačke firme grade dijelove transiranske željeznice. Godine 1929. potpisan je sporazum o prijateljstvu između Irana i Vajmarske republike.
Reza Šah održava dobre odnose i sa nacistima, koji dolaze na vlast 1933. godine. Perzija se 1935. zvanično preimenuje u Iran.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata Iran proglašava neutralnost, ali britanske i sovjetske trupe ipak okupiraju zemlju i primoravaju Rezu Šaha, koji je bio naklonjen nacističkoj Njemačkoj, da abdicira. Na prijesto dovode njegovog sina, Mohameda Rezu Pahlavija, spremnog na saradnju sa Saveznicima.
Iran ponovo stiče pun suverenitet tek 1946. godine.
Nakon što je 1951. postao premijer, Mohamed Mosadek nacionalizovao je iransku naftnu industriju, što izaziva žestok sukob sa Velikom Britanijom. Iran se nada njemačkoj podršci. Njemačka industrija jeste zainteresovana, ali vlada Konrada Adenauera postupala je obazrivo da ne bi narušila odnose sa Britancima i Amerikancima.
Tokom puča u avgustu 1953, koji su organizovale američke i britanske tajne službe, Savezna Republika Njemačka je zvanično ostala neutralna, ali je na kraju slijedila politiku zapadnih saveznika.
Soraja – omiljena carica njemačkog porijekla
U to vrijeme 1951. šah Mohamed Reza Pahlavi oženio se Sorajom Esfandijari-Bahtijari, kćerkom Njemice i iranskog diplomate. Njemačka žuta štampa bila je oduševljena i Soraja ubrzo postaje „omiljena njemačka carica". Međutim, samo sedam godina kasnije, poslije raskošnog vjenčanja iz bajke nastaje priča o „princezi suza": Soraja ne može da ima djecu, šahu je potreban nasljednik i brak se raspada.
Tabloidni napadi na šaha i Iran ozbiljno opterećuju bilateralne odnose.
Studentski protesti u Zapadnom Berlinu povodom posjete Pahlavija
Kontakti između SR Njemačke i Irana ostaju bliski. Njemačke firme grade fabrike, bolnice i puteve. Godine 1966. potpisan je sporazum o naoružanju.
Ali posjeta šaha sa novom suprugom Farah Dibom 2. juna 1967. Zapadnom Berlinu iako pompezno organizovana od strane predsjednika Libkea i kancelara Kisingera, obojica CDU - prošla je katastrofalno. Umjesto očekivanog uobičajenog oduševljenja, šaha su dočekali masovni protesti.
Njemački studenti demonstrirali su protiv represije u Iranu, nose parole „Cijela Perzija koncentracioni logor" i „Ubica" i optužuju šaha za ugnjetavanje sopstvenog naroda. Tokom protesta ubijen je student Beno Onesorg, što je postalo ključni momenat radikalizacije njemačke ljevice.
Tokom Hladnog rata Iran se smatrao važnim partnerom Zapada: bogat naftom, spreman na modernizaciju i strateški značajan kao susjed Sovjetskom Savezu.
Kao antikomunista i blizak Bonu, šah je dugo odbijao da prizna Istočnu Njemačku, što se mijenja tek 1972. u doba globalnog popuštanja napetosti.
Dvije godine kasnije započinje izgradnja nuklearne elektrane u Buširu, uz učešće Zapadne Njemačke. Iran 1974. kupuje i 25 odsto udjela u njemačkom čeličnom gigantu Krup, kako bi ga spasio od krize.
Sve do 1980. između građana Zapadne Njemačke i Irana važio je bezvizni režim – prava rijetkost na međunarodnom planu.
Poslije islamske revolucije
Poslije pada šaha 1979. i dolaska Homeinija mnoge zapadne države distanciraju se od nove Islamske Republike, ali Savezna Republika Njemačka i dalje se oslanja na dijalog.
Hans-Ditrih Genšer 1984. postaje prvi visoki zapadni političar koji posjećuje novi režim, a potom u Teheran odlaze i drugi njemački ministri. Ipak, političke tenzije, sistematska kršenja ljudskih prava i kurs iranskog rukovodstva dugoročno sprječavaju istinsko približavanje dvije zemlje.