Njemačka: 8200 ljudi čeka na transplantaciju organa

Dva polukruga koja zajedno čine krug: simbol koji formira slova O i D, skraćenica za „organ donor“. Tetovaža koja predstavlja vidljivu poruku o spremnosti da se spašavaju životi i da se članovima porodice u slučaju nužde olakša donošenje odluke. Već tri godine u Njemačkoj je moguće besplatno istetovirati ovaj simbol, koji doduše ne zamjenjuje zvaničnu donorsku karticu, ali predstavlja jasnu izjavu volje.

Iza projekta „Optink" stoji organizacija „Mladi heroji" (Junge Helden), koja još od 2003. godine informiše javnost o temi doniranja organa. Prema njihovim podacima, već 30.000 ljudi ima ovu tetovažu na članku, zglobu šake ili nadlaktici.

Suosnivačica organizacije Angela Ipah, čija je sestra četiri godine čekala na transplantaciju pluća i preminula sa svega 30 godina, za DW kaže:

„Ideja o tetovaži nastala je iz izvjesne frustracije nakon što je Bundestag 2020. odbacio model pretpostavljenog pristanka. Tada smo pokrenuli ovu kampanju, koja je nagrađena, uključili stotine studija za tetoviranje, a u maju 2024. tetovirali smo čak i u Bundestagu. To je projektu dalo snažan zamah.“

Njemački model

Prije šest godina u njemačkom parlamentu se posljednji put govorilo o uvođenju takozvanog rješenja pretpostavljenog pristanka. Međustranačka grupa poslanika prije mjesec dana pokrenula je novu inicijativu i predstavila nacrt zakona. Prema njemu, ubuduće bi svi građani automatski bili smatrani donorima organa, osim ako se tome izričito ne usprotive.

Trenutno je u Njemačkoj na snazi takozvani model saglasnosti, prema kojem je uzimanje organa dozvoljeno samo ako je preminula osoba za života izričito pristala na doniranje.

Njemačka je po tom pitanju prilično usamljena u Evropi. Francuska, Italija, Austrija, Španija, Holandija, Belgija, Poljska i Portugal odavno su uvele model pretpostavljenog pristanka.

Prema podacima Njemačke fondacije za transplantaciju organa (DSO), tokom 2025. godine u Njemačkoj je umrlo 633 ljudi dok su čekali odgovarajući organ.

Iste 2025. godine sa 1495 transplantacija bubreg je bio ubjedljivo najčešće presađivani organ. Slijede jetra sa 823, srca sa 315, pluća sa 308, gušterače sa 76 i crijeva sa tri presađivanja.

Trenutno 8.200 osoba čeka transplantaciju koja bi im spasila život. Većina njih čeka bubreg, a prosječno vrijeme čekanja iznosi oko osam godina.

Angela Ipah to ne može da razume: „Prošlo je šest godina od posljednjeg glasanja u Bundestagu, a brojke se nisu promijenile. Mnogi ljudi su umrli. U kojoj je još oblasti moguće da se šest godina ništa ne preduzima? Svako ko je protiv modela pretpostavljenog pristanka sada mora da ponudi efikasno rješenje.“

Novi život sa novim srcem

Za Huberta Knikera je ova tema postala životna misija. On je jedan od najpoznatijih ambasadora doniranja organa u Njemačkoj. Nakon teške upale srčanog mišića i kratkog perioda života sa vještačkim srcem, prije 16 godina dobio je donorsko srce.

Svoju dirljivu životnu priču opisao je u knjizi, a Savezni institut za javno zdravlje objavio je čak i strip pod naslovom: „Novo srce za Huberta K.“

Ove sedmice Kniker je ponovo održao predavanja u četiri odjeljenja jedne gimnazije kako bi i mladi razmišljali o doniranju organa. Za DW kaže: „Kada govorim učenicima, vlada potpuna tišina, svi pažljivo slušaju. Zato što mnogi ljudi o tome jednostavno nikada nisu razmišljali. Sebi sam obećao da ću, ako zaista dobijem donorsko srce i preživim, posvetiti svoj život promovisanju doniranja organa.“

Pri tome se, kaže, često susreće sa velikim neznanjem. Tako ga, na primjer, pitaju zašto se jednostavno ne koriste organi motociklista koji su poginuli u saobraćajnim nesrećama na autoputu. Međutim, njihovi organi su zbog siline udarca često previše oštećeni i medicinski neupotrebljivi.

Osim toga, prema njemačkom zakonu doniranje organa moguće je samo ako je moždana smrt utvrđena na odjeljenju intenzivne njege.

Apel Huberta Knikera glasi: „Ljudi bi trebalo dovoljno rano da razmisle o tome. I da svojim bližnjima kažu: ‘Da, želim da budem donor organa’ ili: ‘Ne, to ne želim.’ Za porodicu je veoma teško kada ih o tome pitaju, a vi više ne možete da odgovorite. Ako želja nije dokumentovana za života, većina članova porodice odlučuje se protiv doniranja organa.“

Kakav posao obavljaju koordinatori za transplantaciju

Frank Logeman veoma dobro poznaje dileme sa kojima se suočavaju porodice. Nekadašnji anesteziolog danas radi kao takozvani koordinator za transplantaciju na Medicinskom univerzitetu u Hanoveru.

Njegov posao je da na pažljiv i obazriv način razgovara sa supružnicima ili djecom pacijenata kod kojih postoji velika vjerovatnoća moždane smrti. Ono što je Logeman naučio jeste da za takav razgovor ne postoji savršen trenutak.

On za DW kaže: „Prema zvaničnim podacima, čak osam od deset ljudi u Njemačkoj trebalo bi da posjeduje donorsku karticu, ali u stvarnosti je vidimo kod najviše 20 odsto njih. Najvažnije je da se sa porodicom razgovara dovoljno rano i da se utvrdi da li bi teško oboljela osoba željela da donira organe. Ako se čeka da moždana smrt bude potvrđena pa se tek onda pristupi tome, tada je definitivno prekasno.“

Kako porodice preminulih donora organa čuvaju uspomenu na njih

Anita Volf je morala za veoma kratko vrijeme da odluči šta će biti sa organima njenog supruga. On je preminuo svega sedmicu dana nakon teškog moždanog udara, sa samo 60 godina. Nije posjedovao donorsku karticu.

Nakon dugih razgovora sa koordinatorima za transplantaciju odlučila je da dozvoli transplantaciju tri organa: srca, jetre i jednog bubrega. To je odluka zbog koje se ni danas ne kaje.

„Pomislila sam da moj muž sada može da spasava živote, i to je nešto lepo. Dva meseca kasnije dobila sam pismo od Nemačke fondacije za transplantaciju organa u kojem je pisalo da su sva tri primaoca bili ljudi približno njegovih godina i da se uspešno oporavljaju. I danas sebi kažem: bila je to ispravna odluka. A uteha mi je i to što negde nešto od mog muža nastavlja da živi.“

Prema najnovijim istraživanjima, više od 80 odsto Nijemaca ima pozitivan stav prema doniranju organa i tkiva. Anita Volf, baš kao i Angela Ipah, Hubert Kniker i Frank Logeman, želi da to ima i konkretne posljedice.

„Svake godine, kada se približi Dan doniranja organa početkom juna, nastane ogromno interesovanje za ovu temu. Ali o njoj treba govoriti i tokom čitave godine i ona treba da bude prisutnija u javnosti. Jer svi imamo sklonost da potiskujemo sve što je povezano sa smrću.“