Njemačka štampa: ″Kosovo je dio njemačke istorije″ | Politika | DW | 25.03.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Njemačka štampa: "Kosovo je dio njemačke istorije"

Tokom vikenda je njemačka štampa pisala o Kosovu povodom 20-godišnjice bombardovanja Jugoslavije 1999. Evo nekih od komentara u nadregionalnim listovima i magazinima.

„Kosovo je dio njemačke istorije", naslov je teksta koji je u listu Frankfurter algemajne cajtung (Frankfurter Allgemeine Zeitung) objavio ambasador Kosova u Berlinu Beće Cufaj:

„Uveče 23. marta 1999. je u prostorijama Bundestaga bila diskusija među poslanicima čijih se imena više ne sjećam i Volfganga Išingera, državnog sekretara njemačkog Ministarstva spoljnih poslova. Tada sam živio i radio u Bonu, gdje je parlament još zasjedao. I ja sam učestvovao u diskusiji, kao novinar, ali na određeni način i kao predstavnik mog naroda, koji je bio bez države, bez ambasadora i bez izvjesne budućnosti. Bio sam akreditovan kao korespondent u Bonu. U isto vrijeme su moji roditelji bili zaglavljeni na granici između Kosova i Albanije. Moja sestra je sa svojom djecom i svojim suprugom bila na putu za Austriju, dok se moj brat borio u jedinicama komandanta UČK Dauta Haradinaja, brata sadašnjeg premijera Republike Kosovo Ramuša Haradinaja."

„Sigurno nikada neću zaboraviti Išingerov pogled, nešto između sažaljenja i ohrabrenja. Obojica smo znali da će ove noći početi novo poglavlje i novi rat. Trebalo je da to bude posljednji rat na tlu Evrope, kontinenta koji je upravo ostavio za sobom najkrvavije poglavlje svoje istorije. I Nijemci, koji su se zarekli na „nikad više rata" trebalo je da učestvuju u njemu. Ali o tome kasnije."

Autor pripovijeda kako su dan kasnije počeli vazdušni napadi na Srbiju te da rat nije došao „ni slučajno ni iznenađujuće", te da je on bio posljednja karika u lancu događaja koji su počeli još 1986, sa Memorandumom SANU, i transformacijom Slobodana Miloševića iz komuniste u zaštitika Srba na Kosovu, te pričama o tome kako su od vremena turskog osvajanja pa do Tita, Srbi svuda u Jugoslaviji bili samo ugnjetavani. „Tako je to nagovijestila Srpska akademija nauka i umjetnosti i tako je to zvučalo iz usta demagoga Miloševića".

Cufaj navodi i da je Milošević Kosovu zadao udarac koji je bio težak i koji je ostavio svoj trag na duge staze: „Ukinuta je autonomija, Albanci su isključeni iz škola, sa univerziteta, iz javnog života, novina, televizije, administrativnog aparata. Zauzvrat je nastala pasivna pobuna, koju je predvodio pisac i prvi predsjednik Kosova Ibrahim Rugova".

Generacija Tačija i Haradinaja gubila strpljenje

Poslije kratke istorije rata u bivšoj Jugoslaviji, za vrijeme kojeg su Albanci na Kosovu formirali svoje paralelne institucije i čekali da se „Evropljani i Amerikanci suprotstave ubilačkom sistemu Miloševića", autor nastavlja:

„No, novi Albanci, generacija Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja, postepeno je gubila strpljenje." Autor je objasnio da su u Njemačkoj takođe već slutili šta bi moglo da uslijedi i da je tada u toj zemlji mogao da prati previranja u politici:

„Nakon pada spomenika zvanog Helmuta Kola 1998, u Bonu je tada na saveznom nivou došlo do prvog zeleno-crvenog eksperimenta, sa Gerhardom Šrederom i Joškom Fišerom na čelu. Baš njemačka ljevica je trebalo da prvi put poslije kraja Drugog svjetskog rata - ovaj put zajedno sa Amerikancima, Britancima, Francuzima i Italijanima - uđu u rat i gađaju iz vazduha vojne ciljeve u Srbiji i na Kosovu."

Danas je Kosovo izolovano zbog toga što nije ukinut vizni režim za njegove građane, prenosi Cufaj, i Kosovo je jedino mjesto gdje se korupcija i kriza – stvari koje su prisutne svuda – povezuju i sa ratom i zbog toga je od njega stvoren čitav jedan kompleks, veza u glavi koju „nije moglo da razmrse ni više od 50.000 vojnika Bundesvera i hiljade njemačkih učesnika međunarodnih misija koji su živjeli i radili na Kosovu."

„Ni mi Kosovari nećemo moći da je riješimo. Jer, kosovski rat, koliko to god bila bolna misao, nije samo kosovska, već je i njemačka istorija. Ali, Njemačka još uvijek ne može ili neće da nađe zajedničku formulu za taj rat, ne može da ga tretira kao dio svoje sopstvene istorije."

„Je li to prepreka od koje Njemačka zazire kada treba podržati Kosovo pri viznoj liberalizaciji do koje je odavno trebalo da dođe? Ili će Njemačka Kosovo i pored svih datosti procjenjivati kao zemlju visokog bezbjednosnog rizika ako što to pokazuje Zakon o provjeri bezbjednosti?"

Autor podsjeća da veliki broj Kosovara danas (...) predstavljaju neodvojiv dio njemačkog društva a da i ne govorimo o stotinama hiljada njihove djece koja su integrisana u Njemačkoj (...) Svi ti ljudi imaju rođake na Kosovu. Ali i kao vjerni poreski obveznici nemaju pravo da normalno prime u goste svoje porodice sa Kosova."

„Čudan kompleks je doveo do toga da danas niko drugi do građani Kosova sami plaćaju cijenu rata starog dvadeset godina koji im je skinuo s vrata Miloševićeve jedinice. Je li to pravdeno? Nije. To mora da se završi. Kosovo i njegovi stanovnici – Albanci, Srbi, Romi i druge etničke grupe – trebalo bi da imaju mjesto u Evropi demokratskih vrednosti, govorilo se tada. Zašto im se tu ne dodijeli stolica? Poslije dvadeset godina, smatram, došlo je vrijeme da Njemačka baci nov pogled na Kosovo, mir, tekovine i veliku, upornu integracionu snagu tog društva. Ako za to još jednom treba da govorimo o ratu: molim!" – piše ambasador Cufaj za Frankfurter algemajne cajtung (Frankfurter Allgemeine Zeitung).

Kosovo - problematično dijete na Balkanu

„Dvadeset godina poslije NATO-bombardovanja kojim je poslije 24. marta 1999. iznuđeno povlačenje jugoslovenske armije, Kosovo je još uvijek problematično dijete na Balkanu", piše njemački politički magazin Špigel (Spiegel). Mini-republiku, sa nepuna dva miliona stanovnika, od kojih Albanci čine 90 odsto, do danas nije priznalo više od 80 država, među njima i pet članica EU. Ta nesigurnost koči zemlju. Kosovari kao jedina evropska nacija zapadno od Bjelorusije moraju da imaju vize za putovanje na šengensko područje. Svaki treći radno sposoban građanin je bez posla."

Poslije opisa situacije na Kosovu i novih diskusija o granicama na Balkanu, autor Valter Majer piše da su „ambasadori Vašingtona potajni vladari u zemlji otkako se autonomna pokrajina Kosovo 2008. sa izrazitim blagoslovom Madlen Olbrajt odvojila od Srbije. Sada, međutim, čovjek Donalda Trampa u Prištini osjeća otpor".

Riječ je o carinama od 100 odsto koje je kosovska vlada uvela na robu iz Srbije. Autor članka prenosi Haradinajeve riječi da se radi o suverenoj odluci šefa kosovske vlade: „Jasno rečeno, to znači: Priština nije kolonija Vašingtona i zadržava pravo da se sveti – na primjer, zbog najnovijeg srpskog veta na članstvo Kosova u Interpolu".

„Dokle god EU propušta da na Kosovu zada pravac i da ga zajednički zastupa, pravce će tamo diktirati Vašington. Namjere Evropljana, žali se kosovski šef vlade, teško je odgonetnuti za razliku od onih koje imaju SAD". Magazin citira Ramuša Haradinaja riječima: „Kada su naši ljudi u januaru odletjeli na razgovor sa Mogerinijevom u Brisel, imali su u prtljagu nacrt za rješenje konflikta od 30 strana – i šta smo dobili zauzvrat od pregovarača EU? – Ništa, osim kafe i vode, mada to, doduše, besplatno", rekao je Haradinaj.

Badiše cajtung (Badische Zeitung) piše: „Kao dio zapadne vojne alijanse, Njemačka je ušla u oružanu akciju koja nije imala pokriće Savjeta bezbjednosti. Bio je to rat koji su zapadne države vodile smatrajući da su propala nenasilna nastojanja da se srpski gospodar rata Slobodan Milošević prinudi da popusti na Kosovu."

„Poslije zlodjela Srba u ratu u Bosni (1992-1995) Zapad je htio da jednom za svagda okonča politiku etnički motivisanih progona. Jedna vrsta obaveze da se brane ljudska prava stavljena je nad suverena prava jedne države. Osim toga, talasi izbjeglica koje su izazvali Miloševićevi postupci, prijetili su da ponovo ugroze stabilnost regiona."

Priredio: Saša Bojić

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android