Njemačke rijeke se oporavile od čovjekovih ekoloških grijeha

Prije nekoliko godina je prije svega Laba važila kao kandidat za mrtvu rijeku. Ta rijeka izvire u Češkoj, a uliva se u Sjeverno more. Do ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990., Njemačka Demokratska Republika (DDR) je svoje otpadne vode neprečišćene izlivala u tu rijeku. Istraživači su utvrdili da je Laba 1988. u pravcu mora transportovala pravi koktel štetnih materija: 16.000 tona azota, 10.000 tona fosfora, 23 tone žive i tri tone otrovnog hemijskog jedinjenja pentahlorfenol.

Ribe prekrivene čirevima

Biolog Fajt Henig sa Univerziteta u Hamburgu opisuje kako je izgledala situacija tokom 80-ih: „Ribe su imale čireve oko usta. Jegulje su izgledale grozno, riba list je bila prekrivena čirevima.“

Ali kako je rijeka mogla da bude spasena? Zatvaranje mnogih fabrika u DDR, uvođenje oštrih smjernica za zaštitu životne sredine i prečišćavanje otpadnih voda, spasili su Labu i druge njemačke rijeke, smatra Henig. Danas se na Labi ponovo mogu vidjeti ribari i kupači. Čak ima i životinja, na primjer malih kitova zubana. Kitovi iz Sjevernog mora ponovo se mogu vidjeti i u Labi, čak dvjesta puta su ove godine slučajno opaženi, kaže Henig. Kitovi u proljeće u potrazi za hranom prate plijen. Otkako je znatno poboljšan kvalitet vode Labe, ribe se vraćaju, a sa njima i kitovi, što je dokaz ozdravljenja rijeke.

Rijeke transportuju otpadne materije u more relativno brzo. Time se rijeka donekle sama prečišćava, pri čemu otrovne i štetne supstance nadalje ostaju u moru. Ali i na riječnom tlu se takođe zadržavaju otrovne supstance.

Od većeg ka manjem

Štefan Kester sa Instituta za zaštitu voda sa Tehničkog univerziteta Hamburg-Harburg kaže: „Danas možemo govoriti o kompleksnim biološkim sistemima, koji se dobro međusobno dopunjuju. U međuvremenu je pri prečišćavanju vode standard da se hranjive materije eliminišu, izvuče azot, i ciljno ukloni fosfor.“

Sve se dešava po principu „Od većeg ka manjem“. Najprije se mehaničkim prečišćavanjem izvlače veći predmeti, a potom sitniji minerali, poput pijeska. Oni mogu kasnije, na primjer, da oštete pumpe. Bazen za taloženje pomaže da u vodi ostanu samo tvari koje su u njoj rastvorene, a na kraju mali pomagači, poput bakterija, služe za razgradnju ugljen-dioksida.

Rijeke nisu više prirodne

Fajt Henig kaže da većini njemačkih rijeka nedostaje mnogo toga da bi zaista bile prirodne: „Nema jegulja, nema poplavnih površina, na kojima je omogućen transport taloga, a time i ponovno vraćanje čiste vode u rijeku.“

Čovjek je rijekama oduzeo sposobnost da se same prečišćavaju i zato sada mora da pomogne u prečišćavanju voda.

Autori: Mark fon Lipke / Ivana Ivanović
Odgovorna urednica: Marina Martinović