Njemačka – uzor i za suočavanje s prošlošću

Pojam suočavanja s prošlošću nastao je u zapadnoj Njemačkoj `60-ih godina kad se čitava jedna mlada generacija pobunila zbog nedostatka rasprave o vremenu nacional-socijalizma. Do suočavanja s komunističkom prošlošću u istočnom dijelu Njemačke došlo je puno kasnije – nakon sloma komunističke diktature u bivšem DDR-u i ponovnog njemačkog ujedinjenja. Aktivisti za ljudska prava uspjeli su se, krajem 1991. godine, izboriti da spisi istočnonjemačke tajne službe (STASI) budu javno dostupni – kako naučnicima, tako i žrtvama komunističke tajne službe – iako se tome protivila i Vlada tadašnjeg kancelara Helmuta Kohla i veliki dio političara. Osim toga, odlučeno je da se provjere da li su zaposleni u javnim službama bili saradnici STASI-ja.

Taj proces suočavanja s komunističkom prošlošću bio je jedinstven u istoriji i naišao je na veliko zanimanje u svijetu, posebno u nekim bivšim komunističkim istočnoevropskim zemljama.

Njemački primjer važan i za druge zemlje

Primjer njemačke ustanove za spise STASI-ja, pod vodstvom aktivista za ljudska prava u bivšem DDR-u Joachima Gaucka, bio je posebno važan za zemlje poput Rumunije i Bugarske u kojima nije bilo organizovane protukomunističke opozicije. Potvrđuje to i Georg Herbstritt, istoričar i stručnjak za Rumuniju u njemačkoj ustanovi za spise STASI-ja:

„Njemačka ustanova za spise STASI-ja bila je kao zvijezda vodilja, kao uzor prema kojem su se ravnali Rumuni. Zato je važno da je ta ustanova bila prisutna i u Rumuniji. Gauck je kao šef ustanove često posjećivao Rumuniju, a to je kasnije činila i njegova nasljednica Marianne Birthler. Angažirani Rumuni koji su se zalagali za otvaranje spisa tajne službe u Rumuniji, često su dolazili u Njemačku. Njemački zakon o otvaranju spisa tajne službe poslužio je kao uzor za odgovarajući zakon u Rumuniji, iako je on dosta razvodnjen. Prije nekoliko godina smo u Bukureštu pokazali jednu putujuću izložbu, organizirane su rasprave na kojima su sudjelovali šefovi ustanova, to su bili važni signali, jer su Rumuni uvijek gledali što čine Nijemci.“

Slično stvari u slučaju Bugarske opisuje Joachim Förster. On je pravnik i u Ustanovi za spise STASI-ja vodi jedan odjel. On je više puta bio u Bugarskoj.

„Te posjete – sa mnom je u Bugarskoj jednom bila i gospođa Birthler, a mislim da je i gospodin Gauck jednom bio tamo – nisu nevažne. To se vidi po zanimanju medija, po željama za intervjuima. Nije nevažno kao podrška snagama koje tamo rade na suočavanju s prošlošću da i u susjednim zemljama ima ljudi koji ih podupiru.“

Stare elite usporavale suočavanje s prošlošću

Uprkos nastojanjima aktivista do otvaranja spisa tajnih službi u Rumuniji i Bugarskoj došlo je tek nakon 2000. godine. U Rumuniji je odgovarajuća ustanova osnovana početkom 2000. godine, a u Bugarskoj tek 2007. godine. U obje ove zemlje vlasti se teško odlučuju na otvoren govor o radu tajne službe za državnu sigurnost. Georg Herbstritt o slučaju Rumunije kaže:

„Suočavanje s prošlošću je išlo loše jer su stare elite i dalje na položajima. Pripadnike bivšeg Securitatea susrećete kao poslovne ljude, u medijima, u politici, u parlamentu. U tom smislu suočavanje s prošlošću nije puno donijelo. Ono što je krenulo i što izaziva sve veće zanimanje jest suočavanje u publicističkom, u naučnom smislu. U javnosti postoji osjetljivost za tu temu zbog čega se neke stvari u Rumuniji dobro razvijaju.“

Isto vrijedi i za Bugarsku, kaže Joachim Förster. On dodaje da se ne smije zaboraviti pod kojim je uslovima u Njemačkoj počelo suočavanje s komunističkom prošlošću:

„To je jednostavno bila posebna istorijska situacija - da su jedna zemlja i jedna tajna služba potpuno propale. Tu je polazna situacija naravno puno lakša nego u drugim zemljama, u kojima je postojao određeni kontinuitet države i institucija.“

Autor: K. Verseck/A. Janković/ M.Smajić

Odgovorni ur.: Azer Slanjankić