Njemačka se ubija štednjom

Kritika njemačke izvozne moći nije nova. Nedavno je američko Ministarstvo finansija ustvrdilo da njemačka zavisnost od izvoza i „beskrvna“ domaća potrošnja zapravo koče evropsku ekonomiju. Vrlo jednostrano gledište. I druge članice EU zarađuju od njemačkog izvoza jer u njemu učestvuju uslugama i dopremanjem poluproizvoda ili dijelova, i jer profitiraju od direktnih investicija iz Njemačke. Stvar se može postaviti i naglavačke – bez Njemačke, bivšeg „evropskog bolesnika“, recesija u Evropi bi vjerovatno bila još dublja.

Zato je najava Evropske komisije da će „dublje analizirati“ spoljnotrgovinski suficit Njemačke u ovoj zemlji naišla na nerazumijevanje pa i ogorčenje. Treba li Njemačka sada vještački da upropašćava svoju konkurentnost – recimo naduvavanjem plata – samo da bi južna Evropa bila u stanju da drži korak!? Da li ova konkurentnost, koju je Njemačka decenijama dostizala mučnim reformama i štednjom, sada treba da bude kažnjena!?

Zašto Berlin diže dreku?!

Polako, polako, uzbuđenje Evropske komisije velikim dijelom jeste vještačko. Jer, prije dvije godine su evropski ministri finansija kao jednu od pouka krize dogovorili i da prate pokazatelje koji blagovremeno mogu da ukažu na greške u ekonomskom kodu Evrope. Jedan od tih pokazatelja je trgovinski bilans. I njemački ministar je tada digao ruku za ovaj zaključak – pa zašto sada Berlin diže dreku?!

Komesara za finansije Olija Rena treba uzeti u zaštitu jer pokušava da održi balans. Niko ne namjerava da kritikuje njemačke preduzetnike jer imaju uspjeha na tržištu, kaže Ren. Dublja analiza mogućeg razvoja ne može da naškodi Njemačkoj, takva analiza je uostalom otvorenog ishoda. Medvjeđa usluga Evropi pa i Njemačkoj bilo bi da ovo ostane tabu.

Zapravo, medalja njemačkog uspjeha ima i drugu stranu. Odličan izvoz tako se ne pokazuje u domaćoj potražnji, koja bi mogla da snizi trgovinski suficit. Američko ministarstvo s pravom naziva njemačku potražnju „beskrvnom“. Godinama su sindikati ovdje samo vodili borbu za puko očuvanje radnih mjesta, dok se u bitke za povećanje plata gotovo nisu upuštali. Visoki porezi i dažbine takođe ne doprinose jačanju potrošačkog raspoloženja građana.

Njemačka se polako haba

Treba odmah reći da u domaću potražnju ne spadaju samo privatna lica, nego i državne i privatne investicije. I tu su valjda svi stručnjaci saglasni: Njemačka godinama pati od masovnog pada investicija. Od 2005. se investicije povećavaju mnogo sporije nego profiti. Od te godine su preduzetnici smjestili 460 milijardi evra u slamarice – niko ne može da ih natjera da investiraju, iako su kamate trenutno povoljne.

Rđavo je i sa javnim investicijama. Instituti procjenjuju da samo kod infrastrukture i školstva treba doglaviti 300 milijardi evra. Već deset godina, kaže Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj, budžetske investicije u Njemačkoj nisu pokrivale realne potrebe škola ili rupičastih ulica. Drugim riječima, Njemačka se polako haba, ubija se štednjom.

Ovo saznanje i dalje je zabašureno blistavim izvozom, stopom rasta i rekordnom zaposlenošću od ujedinjenja zemlje. Šteta. Ipak, možda će nam u Briselu najavljena „duboka analiza“ pomoći da otvorimo oči, ponekad saslušamo druge i u kritikama krenemo od sebe.

Autor: Rolf Venkel

Odgovorni urednik: Nemanja Rujević / Svetozar Savić