Njemačka ljubav prema slobodi umjetnika
9. januar 201610. maja 1933. su studenti u cijeloj Njemačkoj palili knjige uglednih književnika, filozofa i naučnika. Bio je to vrhunac takozvane "Akcije protiv nenjemačkog duha", koju je pokrenuo Hitler nakon preuzimanja vlasti. Knjige autora Jevreja ali i drugih autora koji nisu bili "na liniji" našle su se u vatri. Sva zbivanja na polju kulture u Njemačkoj tada je kontrolisao ministar za propagandu (Reichspropagandaminister) Joseph Goebbels. Nacisti su konfiskovali ravno 16.000 umjetničkih djela pod izgovorom da se radi o "degenerisanoj" umjetnosti.
Pravo na slobodu umjetnosti
U novouspostavljenoj Saveznoj Republici Njemačkoj tako nešto nije smjelo da se ponovi. Pravo na slobodu mišljenja i na "slobodu u umjetnosti" stoga je od 1949. godine definisano i Članom 5 u ustavu te zemlje. Ovaj paragraf štiti ne samo slobodu umjetnika nego i pravo da oni šire i prezentuju svoja djela. Pri tom je definicija umjetnosti prilično široka: umjetnost je ono što sam umjetnik naziva umjetnošću, čak i ako drugi ne dijele njegovo mišljenje.
I danas se, čak i pred sudom, raspravlja o tome šta je umjetnost i dokle idu umjetničke slobode. Nakon terorističkog napada na francuski satirični magazin Charlie Hebdo 7. januara 2015. ponovo je postalo aktuelno pitanje dokle smije ići sloboda umjetnika, ali i pitanje njene zaštite.
Sloboda umjetnosti u prvom planu
Što se zakonskih granica tiče, tu se umjetnik može osloniti na presude koje su donesene ranije, vjeruje dizajner i pravnik Klaus Staeck. On se 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka više puta našao pred sudom zbog svojih satiričnih plakata na račun hemijske i industrije oružja, te političkih stranaka.
Preko 40 puta je tužen zbog svojih djela. Sudski procesi su trajali i godinama. Staeck ih je sve redom dobio. "Moje iskustvo je da sudovi u krajnjem slučaju uglavnom brane slobodu mišljenja."
On je od 2006. do 2015. vodio Akademiju umjetnosti, jednu od najstarijih evropskih institucija kulture. Akademiju finansira država, jer zakon predviđa da je država dužna da zaštiti, ali i da podržava umjetnost. Skoro da nema zemlje u kojoj država finansira rad toliko pozorišta, orkestara i snimanje filmova.
Njemačka, država subvencija za kulturu
Kritičari tvrde da miješanje države u stvari kulture mogu i da je unište. Klaus Staeck nije imao to iskustvo.
"Kad su poduzimani i najmanji pokušaji da se utiče na rad Akademije, ja sam to odbijao i to je bilo poštovano, mada smo kao institucija zavisili od države", kaže on.
On vjeruje da upravo državna podrška doprinosi tome da umjetnici i njihove institucije osjećaju obavezu prema društvu.
Mora se zaštititi i omladinu
Sloboda mišljenja je važna tekovina društva, ali u Njemačkoj postoje i zakonska ograničenja koja se razlikuju od onih koja postoje u drugim državama Zapada. Tako se u Njemačkoj krivično gone oni koji svojim djelima napadaju ili ugroze lična prava drugih, zabranjeno je širenje mržnje na nacionalnoj osnovi, podržavanje i veličanje nasilja ili neonacizma. Zabranjeno je i korištenje nacističkih simbola. U SAD, naprimjer, to nije slučaj.
Posebno se pazi na djela namijenjena omladini. Elke Monssen-Engberding je predsjedavajuća Saveznog ureda za medije koji mogu da ugroze omladinu. Ona analizira tekstove pjesama, filmove, videoklipove, slike... Ukoliko ovaj ured procijeni da takva djela nisu za omladinu, onda se ograničava i njihovo širenje u javnosti.
Ovaj ured djeluje kada, recimo, u nekim pjesmama pronađe desničarske, rasističke, antisemitske ili poruke protiv homoseksualaca. Ured pokušava da suzbije i širenje propagande u internetu koju sprovodi takozvana Islamska država.
Na djelu je i autocenzura
Ekspert za književnost Susanne Scharnowski je jedna od organizatora predavanja na Slobodnom univerzitetu u Berlinu koje se pozabavilo granicama umjetničke slobode. Ona kaže da u SAD postoje upozorenja na određene saržaje ne samo za omladinu, nego i za odrasle. Riječ je, recimo, o knjigama koje mogu da utiču na psihu čovjeka. Tako se u Goetheovom djelu "Jadi mladog Werthera" tematizuje samoubistvo, pa se upozorava da osobe koje imaju psihičke probleme i pomišljaju na samoubistvo ne treba da čitaju tu knjigu. Za Scharnowsku je to apsurdno.
Ona i u Njemačkoj primjećuje porast autocenzure. U dječijim knjigama se tako neugodne riječi, recimo "Neger" (pogrdna riječ za crnca) zamjenjuje drugima. "Povod za to je razumljiv", kaže Scharnowski: "Misli se da će se izbacivanjem određenih riječi uticati na promjenu u društvu."
Hrabrost za konfrontaciju
Jasno je da jezik koji koristimo utiče na to kako gledamo na život, ali stvari nisu tako jednostavne, kaže Scharnowski. "Bježimo od konfrontacije i suočavanja s tim šta mislimo o određenim stvarima i kako da se suprotstavimo rasizmu. Stvara se ugodno okruženje kako bi se izbjeglo intelektualno sučeljavanje. Mislim da je to problematično."
Sve veću autocenzuru u medijima Susanne Scharnowski vidi pogotovo nakon što su izvedeni napadi na "Charlie Hebdo". Ona govori o "eroziji prava na slobodu u umjetnosti".
Satiričar Klaus Staeck ni danas nema "makaze u svojoj glavi", kako neki nazivaju autocenzuru. On ne dozvoljava da na njegovu umjetnost utiču ni desničari, niti islamistički ektremisti. "Istog momenta kada čovjek nije više spreman da se kao umjetnik i satiričar zauzme za slobodu mišljenja, treba da prestane da se bavi i svojim zanimanjem. Slobodno društvo živi od slobodne riječi."