Nije uspjelo u Bosni i Ruandi, da li može u Siriji?
25. oktobar 2019
Njemačka ministarka odbrane Anegret Kramp-Karenbauer je u intervjuu za DW predložila takozvanu „sigurnu zonu“ na sjeveru Sirije gdje bi bezbjednost garantovale međunarodne snage. Njen iznenađujući prijedlog je postao predmet kontroverznih diskusija u Njemačkoj.
Dok ni u samom Berlinu nema jedinstvenog stava, drugi igrači na sjeveru Sirije dovode stvari pred svršen čin.
U Sočiju su ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan dogovorili produžetak prekida vatre i zajedničke patrole u pojasu širokom 30 kilometara u koji su na sjeveru Sirije ušli turski vojnici. Od početka sirijskog konflikta, Turska traži formiranje zaštitne zone duž granice sa planom da tu naseli milione sirijskih izbjeglica koje su trenutno u Turskoj.
Zone koje se nazivaju „sigurnim“, „bezbjednosnim“ ili „tampon-zonama“ nisu nov koncept, ali takav pristup do sada nije uvijek bio krunisan uspjehom.
Tampon-zone u bliskoistočnom sukobu
Stravična iskustva iz Drugog svjetskog rata dovela su do toga da Ujedinjene nacije predlože mjere za zaštitu civilnog stanovništva u ratnim sukobima. Najprije je Savjet bezbjednosti 1948. poslao posmatrače u zonu sukoba, nakon prvog oružanog konflikta između Izraela sa jedne i Palestinaca i više arapskih država sa druge strane.
Formiranje tampon-zone uslovljeno je, kao i u kasnijim sukobima, primirjem. „Prvobitni koncept slanja Plavih šljemova nije bio suprotstavljanje invaziji već razdvajanje zaraćenih strana nakon sklopljenog primirja i formiranje zone bezbjednosti“, kaže za DW Kristijan Tomušat, profesor međunarodnog prava.
Plavi šljemovi su bili opremljeni samo ličnim naoružanjem koje je služilo samoodrbrani.
Zaštitne zone su od devedesetih primjenjivane i izvan nadležnosti UN. SAD, Velika Britanija i Francuska su 1991. ustanovile zonu zabrane letova iznad sjevernog Iraka i potkrepile to redovnim borbenim letovima u toj zoni. Poslije okončanja Prvog zalivskog rata, ova mjera je trebalo da posluži zaštiti kurdskog i šiitskog stanovništva od režima Sadama Huseina.
Na početku je operacija pokrenuta bez mandata UN, tek kasnije je počela koordinacija sa svjetskom organizacijom. Zabrana letova je proširena na južni dio Iraka gdje je služila zaštiti šiitskog stanovništva.
Genocid u Srebrenici
Za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mandat Savjeta bezbjednosti je 1993. dodijeljen za UN Protection Force poznatije kao Unprofor. Plavi šljemovi je trebalo da zaštite bosanske muslimane od srpskih napada, kao i da raspodijele humanitarnu pomoć.
Mada je dosta ljudi našlo utočište u sigurnim zonama, nade koje su polagane u ovaj koncept su se izjalovile. Jer, upravo u jednoj ovakvoj zoni desio se jedan od najvećih masakara poslije Drugog svjetskog rata.
Jula 1995. su srpske trupe pod komandom Ratka Mladića zauzele Srebrenicu i tamo ubile više od 7.000 dječaka i muškaraca.
Od tada je Srebrenica simbol debakla koncepta zaštite ljudi u ratu koji je stvorila međunarodna zajednica. „Genocid naočigled UN“, kaže profesor Tomušat.
Mandat Unprofora je, podsjeća on, bio veoma strogo određen. Plavi šljemovi su mogli da kontrolišu samo već dogovoreno primirje, ali nisu bili ovlašćeni da se vojno suprotstave onima koji su planirali i sprovodili napade.
Genocid u Ruandi
Još veći užas zbio se 1994. u Ruandi. Tamo je formirana „bezbjedna humanitarna zona“. Nju su formirale francusko-senegalske trupe na jugozapadu Ruande, na osnovu rezolucije Savjeta bezbjednosti, nakon što su ekstremisti naroda Hutu otpočeli da sprovode uništenje naroda Tutsi.
Došlo je do košmara uprkos tome što su UN raspolagale informacijama o „listi smrti“ koju je sačinila vladajuća partija naroda Hutu. Od 6. aprila do sredine jula 1994. naprosto je pobijeno više od 800.000 ljudi. Za stotinu dana su pripadnici većinskog naroda Hutu ubili 75 odsto pripadnika naroda Tutsi kao i mnoge političke protivnike.
Plavi šlemovi, njih 2.500, povučeni su iz Ruande dok su masakri bili u toku. To je sramna epizoda u istoriji Ujedinjenih nacija.
Uprkos ovakvim debaklima, mnogi stručnjaci za međunarodno pravo, među kojima je i Kristijan Tomušat, vjeruju u instrument sigurne zone. Preduslov je, prema profesoru Tomušatu, da bude dogovoren mandat na osnovu kojeg je zaista moguće zaštititi civilno stanovništvo i izbjeglice.
„Savjet bezbjednosti je dužan da čuva međunarodnu bezbjednost ali i da štiti ljudska prava“, kaže on i dodaje da ni Povelja UN ni dosadašnja praksa nisu prepreka za dodjeljivanje takvog mandata. Tomušat kaže da je to moguće ako svi učesnici postignu konsenzus.
Ipak, takav dogovor u pogledu Sirije jedva da je realan. Rusija bi mogla iskoristiti pravo veta u Savjetu bezbjednosti, a NATO bi zbog svoje članice Turske tapkao u mjestu. Evropska unija oslabljena Bregzitom je još uvijek spoljnopolitički nedorasla takvim izazovima.