Nestanak djeteta – trauma, pritisak i reagovanje

Njemačka policija „djecom“ formalno smatra grupu do 13 godina starosti. Prema podacima Njemačkog federalnog ureda za borbu protiv kriminala (BKA), broj prijavljenih nestanaka djece u toj grupi iznosi između 14 i 18 hiljada godišnje. A stopa riješenih slučajeva iznosi 99,8 odsto. Od toga se gotovo isti procenat rješava u roku od 24 sata po podnošenju prijave.

„Mladima“ se smatraju osobe između 14 i 17 godina starosti. U toj grupi ima mnogo više nestanaka – između 70 i 90 hiljada godišnje. Stopa riješenih slučajeva: 97,6 odsto.

Nestankom djeteta se smatra svaka situacija u kojoj niko ne zna gdje se ono nalazi. Dok se kod nestanka odraslih čeka najmanje 12 sati, jer se polazi od toga da punoljetne osobe imaju pravo da slobodnom voljom biraju gdje će boraviti ili otići, kod maloljetnih osoba se odmah polazi od pretpostavke da im preti fizička i psihička opasnost. 

U tom slučaju se hitno aktivira procedura potrage. To se čini prije svega na osnovu iskaza osobe koja prijavljuje nestanak djeteta. U potrazi se obično angažuju sve raspoložive snage u regionu u kojem je nestanak prijavljen, a u praksi tu često priskaču u pomoć i policajci iz susjednih pokrajina ili pripadnici federalne policije.

Šengenski informacioni sistem

Pored policije, odmah se informišu i lokalni vatrogasci te spasilačke službe Crvenog krsta i Društva za tehničku pomoć (THW). Njihovo poznavanje terena je veoma važno.

U slučaju lošije vidljivosti ili noćne pretrage, u potragu se odmah uključuju i psi-tragači i helikopteri opremljeni infracrvenim kamerama.

Podaci o nestaloj osobi se odmah unose u informacioni sistem policije zvani INPOL. Tom sistemu mogu da pristupe sve njemačke policijske ispostave. Tako prilikom policijskih kontrola odmah može da se ustanovi da li je riječ o nestaloj osobi.

Njemačka je zajedno sa 29 drugih zemalja uključena u Šengenski informacioni sistem (SIS). Riječ je o zajedničkom sistemu potrage koji je uveden u okvoru kompenzacije za ukidanje kontrola na graničnim prelazima između zemalja Šengenskog sporazuma. Taj sistem se neprestano tehnički usavršava. Njegova posljednja aktualizacija iz 2023. donijela je nove mogućnosti razmjene biometrijskih podataka o nestalim licima između zemalja-članica.

Da bi SIS funkcionisao kako treba, svaka zemlja-članica ima svoju centralnu instancu za potragu nazvanu SIRENE. Ona je obično nalazi u centralnom policijskom uredu (u Njemačkoj – BKA).

Amber-uzbuna

Čitav ovaj sistem se razlikuje od sistema zvanog Amber-uzbuna (Amber alert) koji je uveden 1996. U SAD i koji su preuzele i mnoge druge zemlje, među kojima i Hrvatska i Srbija, dok u Bosni i Hercegovini uvođenje na državnom nivou još uvek koče komplikovan politički sistem i isprepletene nadležnosti.

Sistem je nazvan po djevojčici Amber Hagerman koja je 1996. oteta u blizini Arlingtona u Teksasu i četiri dana kasnije nađena mrtva. Tim povodom je pokrenut sistem uzbunjivanja na nacionalnom nivou koji je podrazumijevao „hitnu radiodifuznu reakciju“, tj. brzo obavještavanje javnosti preko radija i televizije.

Dvadeset godina kasnije, 2016, Amber-sistem je proširen na uzbunjivanje preko mobilnih telefona SMS-porukama sa podacima o tome gdje je dete poslednji put viđeno i sl. Uzbuna je proširena i na društvene mreže, prije svega Fejsbuk i Instagram.

Njemačka, Švajcarska i Austrija nisu uvele ovaj sistem jer smatraju da SIRENE dovoljno dobro funkcioniše. Osim toga, u njemačkoj kriminalističkoj psihologiji se smatra da uzbunjivanje stanovništva u razmjerama Amber-sistema može da uznemiri otmičara – ako je dijete oteto – i da ga dovede do panike u kojoj bi možda bio u stanju i da ubije dijete.

Njemačka Inicijativa nestala djeca tvrdi da je Amber-uzbuna od uvođenja naovamo spasla živote više od 640-oro otete dece. Taj sistem je sve popularniji, možda i zbog toga što je već i njegovo postojanje možda dovoljno da odvrati otmičare od zlih namjera, budući da znaju da će za njima tragati čitava nacija.

Prozaični razlozi nestanka

U Njemačkoj ima više organizacija koje pored policije i spasilačkih službi pomažu roditeljima nestale djece. Takvo je, na primjer, udruženje VVK koje po sopstvenim navodima može da posluži kao dodatni „megafon“ za javnost, ali i finansijski pomaže roditeljima koji žele da odštampaju letke ili otvore ulični štand za komunikaciju sa sugrađanima.

Kada je riječ o razlozima nestanka djece, njemački BKA navodi da 98 odsto nestale djece samo odlučuje da napusti roditeljski dom. Ona mogu to da učine ukoliko trpe porodično nasilje, ali se to još češće dešava u slučajevima da su se priključila nekoj grupi ili – najčešće starijem – pojedincu.

Otmice djeteta su mnogo ređa pojava, iako mediji o takvim slučajevima obično pišu naširoko uz iznošenje mnogo detalja i spekulacija. Zbog toga građani često misle da se to dešava mnogo češće nego što je to stvarno slučaj.

I sam pojam „otmice“ se mora posmatrati nijansirano, jer su najrjeđi slučajevi u kojima dijete otima neka nepoznata osoba. Mnogo češće su akcije razvedenih roditelja kojima je oduzeto pravo staranja o djetetu, ili npr. imaju to pravo ali ne i dozvolu da povedu dijete sa sobom u novi dom u inostranstvu.

Besplatnu pomoć i informacije o tome kako postupati u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama pruža služba Dežurnog telefona sa brojem 116-000 koja radi non-stop.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu