Nemoguć muzej komuniznma | Evropa | DW | 10.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Evropa

Nemoguć muzej komuniznma

Trideset godina nakon svrgavanja Todora Živkova, u Bugarskoj se diskutuje o muzeju komunizma. Dosad je u muzejima moglo da se sazna više o Tračanima nego o socijalizm čiji su tragovi i danas jaki.

30 godina nakon svrgavanja Todora Živkova, intelektualci u Bugarskoj opet raspravljaju o Muzeju komunizma. Koliko god to čudno zvučalo, na bugarskim izložbama sa istorijskim temama danas može da se vidi više o antičkim Tračanima nego o sovjetskom socijalizmu koji je tako snažno obilježio život u današnjoj Bugarskoj.

Ali, kako bi trebalo da se sjećamo komunizma? Ima raznih prilaza. Mlade demokratije često teže naglašavanju užasa totalitarne sile, kao na primjer u muzeju komunističke istorije u Pragu, Muzeju terora u Budimpešti, muzeju Gulaga u Moskvi ili muzeju u Viljnusu koji podsjeća na žrtve komunističkih masovnih ubistava. Posjetioci vide zatvorske ćelije, scene mučenja i saslušanja, fotografije žrtava, čitaju i slušaju priče preživjelih. Takvi muzeji postaju mjesta tuge, ali i politička legitimacija novih elita.

Postoji i suprotnost: muzeji koji glorifikuju prošlost, poput onog u Beogradu, glavnom gradu nesvrstane Jugoslavije, ili u Hanoju, gdje je u centru pažnje hrabra borba protiv SAD. U to spadaju i mauzoleji Lenjina i Mao Ce Tunga, ili noviji komunistički „zabavni park" u kineskom Vuhanu. Iz perspektive suverene imperije čak i masovna ubistva dobijaju jedno drugo značenje.

Ima i treća vrsta muzeja: oni koji manjkavu i užurbanu modernizaciju komunizma na razigran način prezentiraju kao nešto egzotično. Muzej DDR u Berlinu, na primjer, prezentira neobične svakodnevne predmete, ružne igračke, stare marke slatkiša ili legendarne čovečuljke-piktograme sa pješačkih semafora.

U Varšavi se mogu razgledati rekonstruisani stanovi iz komunističkog vremena i materijalni svijet ondašnjih vremena se može porediti sa današnjim. U parkovima statua poput onog u Budimpešti nastaje komično-nadrealan efekat usled umnožavanja sličnih patetičnih ideoloških spomenika koji su izloženi jedan pored drugog.

Takvi muzeji se obično kritikuju zbog toga što normalizuju komunističku eru i moralne osude zamjenjuju humorom. Naposljetku, nema ničeg zločinačkog u istočnonemačkom Trabantu ili bugarskom „Čuškopeku" za pečenje paprike. Ovaj potonji je na nacionalnoj televiziji proglašen za „revoluciju bugarskog domaćinstva 20. vijeka".

Sjećanje na komunizam se aktivira i umjetnošću. U prošlosti su umjetničke akcije nudile indirektan način podsmijevanja režimu. Sjajan primjer za to je bio sovjetski „soc-art" – on se poigravao predmetima propagande, slično kao što se pop-art poigravao predmetima potrošačkog društva. U mjestima, gdje izgleda kao da prošlost nije prošla, danas pojedine umjetničke grupe pokušavaju da prevaziđu moralnu apatiju. Egzotični bunkeri diktatora Envera Hodže u Albaniji koriste se za različite performanse. I u jednom bivšem bunkeru komunista u Rumuniji danas se mogu vidjeti umjetnička djela. Tajni prostori moći se čine vidljivim putem estetske blasfemije i pokreću nove debate. I pored toga je taj umjetnički gestus vrlo udaljen od istorijskog narativa koji bi se očekivao od jednog muzeja.

Bugarska je veoma dugo oklijevala i dugo nije mogla da se odluči ni za jedan od tih različitih muzeja. Nije stvorila nikakav ozbiljan centar za sjećanje na komunističku epohu, jer je za neke za to bilo prerano a za neke prekasno.

Muzej terora nije stvoren jer bivši komunisti i danas imaju centralnu ulogu u bugarskoj politici. Jedini veliki antikomunistički ritual je bilo rušenje mauzoleja Georgija Dimitrova, koje je izazvalo gnjev i posprdne komentare. U poređenju sa drugim zemljama iza Gvozdene zavjese, u Bugarskoj je bilo relativno malo žrtava komunizma. Na primjer, tu nije bilo masovnih protesta i njihovog nasilnog gušenja kao u Mađarskoj 1956. ili u Pragu 1968. S druge strane, proces političke tranzicije se tamo 90-ih godina odvijao teže nego u mnogim drugim državama bivšeg Istočnog bloka. Sjećanja na teror početnih vremena komunističkog režima su se razvodnila i našla u sjenci novih trauma.

„Suverenistička" verzija komunizma najmanje ide uz Bugarsku, koja je bila poznata kao blzak satelit Sovjetskog Saveza. Danas je čak poznato da je diktator Todor Živkov dva puta predložio da njegova zemlja postane dio Sovjetskog Saveza. Moskva je to srećom odbila. Rodna kuća diktatora je jedan od rijetkih muzeja u Bugarskoj, koji, mada vrlo oprezno, baca pozivitno svjetsko na komunističko vrijeme.

Ivaylo Ditchev (BGNES)

Ivaylo Ditchev

Svakodnevnu verziju socijalizma u Bugarskoj prezentira više amatera na bazi svojih kolekcija predmeta koji izazivaju nostalgiju. Neki od njih su se pretvorili u komercijalne projekte kao što su Retromuzej ili „Crveni apartman", gdje se mogu čuti vickaste priče o ofucanim stvarima koje je nekada posjedovala prosečna bugarska porodica. Takve izložbe se obraćaju stranim turistima čiji pisani komentari u knjizi gostiju ukazuju na to da nisu shvatili ironiju. Oni, na primjer, pišu: „Venceremos! Nek živi komunizam!" Ali, zašto tako malo Bugara posjećuje takve izložbe? Ulaznice su skupe a izloženi predmeti još uvijek su dio svakodnevice mnogih građana, pa je teško zadržati estetsku distancu prema eksponatima.

Jedini muzej u Sofiji koji radi uz državne subvencije posvećen je umjetnosti socijalističkog vremena. On objedinjava propagandu i djela veće vrijednosti, slikare koji su bili dio nomeklature i žrtve režima. To je neuspio kompromis i muzej je kritikovan zbog toga što mu nedostaje konceptualno jedinstvo i orijentacija na cilj.

Sada Sofija imitira Rumuniju i hoće da tunel ispod jedne stare komunističke zgrade pretvori u umjetnički prostor. Glavni argument u prilog tome je da će doći mnogo turista. Nije li to malo čudan način sjećanja – imitacija tuđih sjećanja? U osnovi su svi ti projekti sjećanja u komunističkim zemljama na mimetički način razvodnjeni. Bugarska je sasvim za začelju kolone. Nije joj uspjelo da se sama suoči sa svojom istorijom, pa se bojažljivo obazire oko sebe kako bi od nekoga pozajmila obrazac sjećanja.

Ivajlo Dičev je profesor kulturne antropologije na Univerzitetu u Sofiji. Predavao je, između ostalog, u Njemačkoj, Francuskoj i SAD.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije