Nema nade za Rohinja muslimane | Politika | DW | 28.12.2016
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Nema nade za Rohinja muslimane

Mjanmarska vojska od oktobra sprovodi operacije u saveznoj državi Rakajn na zapadu zemlje. Rohinja muslimani podižu ozbilje optužbe. Reporter DW, Bastian Hartig, se u Bangladešu sastao sa pogođenim izbjeglicama.

Mirvana Begum se sjeća večeri 9. novembra. Bilo je to veče koje joj je život pretvorilo u pakao. "Došli su kamionom u naše selo - oko 200, 250 muškaraca," priča ova djevojka koja sakriva lice od stida iza žutog vela. "Nakon što su opljačkali selo počeli su da siluju žene."

Kada kaže 'oni', Mirvana Begum misli na snage bezbjednosti. Vojska Mjanmara više od dva mjeseca pročešljava sela, za koja sumnjaju da se u njima kriju pripadnici vjerskog pokreta Aarakan. Jer, pripadnike tog pokreta optužuju za napad na granični prelaz prema Bangladešu u toj zapadnoj državi Mjanmara. Više stotina napadača je tom prilikom ubilo devet policajaca i zaplijenilo oružje i municiju. Od tada izvještaji o vojnoj operaciji koju sprovode snage bezbjednosti svjedoče o nevjerovatnoj surovosti. "Oni satjeraju žene u grupama u jednu kuću i onda ih tamo siluju", priča Mirvana Begun. "Dok dvojica vojnika stoje na vratima iz kuće se samo čuju vrisci." 22-godišnja Mirvana Begun je sa svoja tri sina uspjela da se prebaci preko granice u Bangladeš. Najmlađi ima tek osam mjeseci. Od njihovog oca od tog kobnog 9. novembra nema ni traga ni glasa. "Radio je na pirinčanim poljima kada je došla vojska. Od drugih sam čula da ga je vojska ubila."

Izbjeglički centar u Kutupalongu u blizini granice sa Mijanmarom

Izbjeglički centar u Kutupalongu u blizini granice sa Mijanmarom

Život u izbjegličkom kampu

Mirvana živi u jednoj mračnoj kolibi sa zemljanim podom u izbjegličkom kampu Kutupalong. Ona i njena djeca su jedni od, kako se procjenjuje, 27.000 Rohinja muslimana koji su pobjegli u Bangladeš od početka vojne operacije i od kojih su mnogi smješteni u improvizovane izbjegličke kampove. Neki pak tu imaju rođake koji su ranijih godina pobjegli iz svoje domovine zbog stalnog nasilja i progona.

No, ne može se provjeriti istinitost onog što Mirvana Begum i drugi novopridošli pričaju. Mjanmarska vojska već nedjeljama područje iz kojeg dolaze izbjeglice drži hermetički zatvorenim: nema pristupa novinarima, nema nezavisnih posmatrača, nijednom nisu dopustili isporuku humanitarne pomoći. 

A izbjeglice iz tog područja sa sobom nose svoje rane, tjelesne ili duševne. Amnesti internešenal upozorava da se najvjerovatnije radi o kršenju ljudskih prava. Mnoge izbjeglice u Bangladešu nemaju nikakvu pomoć. Destine ljudi često žive u nekoliko kvadratnih metara prostora. Djecu ova situacija najteže pogađa. Nerijetko su im stomačići naduveni kao baloni. Pomoći u životnim namirnicama gotovo da i nema. Jer, vlada Bangladeša je, kako bi zastrašila te ljude od bijega, zabranila humanitarnim organizacijama da dijele hranu, javlja Amnesti internešenal (AI). Kao da već samo izbjeglištvo nije dovoljno zastrušujuće.

Abdul Monaf je sa svojom porodicom sedmicu dana boravio u šumi, u blizini granice s Bangladešom, bez krova nad glavom, dok im nije pošlo za rukom da je pređu. On je izbjegao zajedno sa 13 članova svoje porodice. Međutim, nisu svi uspjeli da stignu do Bangladeša. On priča da su njegova dva rođaka i dva nećaka napadnuta od strane snaga bezbjednosti. "Tražili smo ih svuda, ali ih nigdje nismo pronašli", priča plačući. "Ja više ne mogu, nemam više snage da brinem za njih. Njihova sudbina je sada u Božjim rukama."

Djeca, Rohinja muslimana, su također velike žrtve nasilja nad ovom manjinom u Mijanmaru

Djeca, Rohinja muslimana, su također velike žrtve nasilja nad ovom manjinom u Mijanmaru

No, uprkos svim ovim iskustvima mnoge izbjeglice žele što prije da se vrate nazad. I Sobiha Khatun takođe. "Ako se kod kuće situacija smiri, nećemo ostati ovdje ni sekunde više." Ova starija žena priča o svom bijegu na kojem je sve morala da ostavi, pa i svoja dva sina. Njena kćerka je, kaže, silovana. Svako malo počinje iznova da jeca, jer strahote koje je preživjela ne može da zaboravi. Pri tom ne želi da posljednje dane svog života provede ovdje, protjerana i progonjena. "Mi ne pripadamo ovdje, ovo nije naša domovina, ovo nije zemlja moje domovine", govori pokazujući rukom u zemlju dok joj se na licu vidi očaj i bol. "Miris zemlje u domovini se ne da ni sa čim uporediti. Želim još jednom da udahnem taj miris prije nego umrem."

Preporuka redakcije