Nekažnjeni zločin u Bijeljini | Komentar | DW | 26.09.2012
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Nekažnjeni zločin u Bijeljini

Prije 20 godina izvedeni su iz svojih kuća, ubijeni na obali Drine i bačeni u rijeku. Četvoro od njih još uvijek nisu pronađeni. Od 22 ubijena člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, sedmoro su bila djeca.

Njihovi najbliži srodnici i prijatelji, 25. septembra u selu Balatun, bacili su 22 ruže u rijeku Drinu i još jednom podsjetili javnost na nekažnjeni zločin. S njima su bili novinar i pisac Jusuf Trbić i Bošnjačka zajednica kulture "Preporod", ali i advokat Duško Tomić i Dječija ambasada "Međaši".

Nemojte saginjati glavu

Tomić: Ja jesam srpski izdajnik, izdao sam zločince Srbe

Tomić: "Ja jesam srpski izdajnik, izdao sam zločince Srbe"

Prije desetak godina Duško Tomić je pokrenuo istragu ovog zločina, zbog čega on i njegova porodica i danas imaju probleme. "Dakle, to su veliki srpski patrioti, a eto, ja sam veliki srpski izdajnik i raduje me što od njih, takvih, dobijam epitete srpskog izdajnika. Ja jesam srpski izdajnik, izdao sam zločince Srbe."

Trbić je napisao dvije knjige o ratnim zločinima u Bijeljini i Janji. I sam je pukim slučajem ostao živ na početku rata. "Jednom treba nekoga da bude stid zbog ovoga što je urađeno, ali ne nas. Nemojte saginjati glavu. Nemojte se bojati ničega. Ono što se nama već dogodilo, ne može nam se više nikad dogoditi."

Sve se zna?

Ruže za ubijene

Ruže za ubijene

Amir Hadžisalihović brat je ubijene Amire Sarajlić. Sa Duškom Tomićem pronašao je na groblju u Sremskoj Mitrovici posmrtne ostatke većine ubijenih. "Uspjeli smo ih naći, ali ništa poslije svega toga. Naše pravosuđe ne djeluje, ali ostaje nam da se nadamo da će, ipak, jednom zločinac biti priveden pravdi. Ko je mogao iz ove kuće dići djecu da ih pobije prije dvadeset godina? Jučer su živjeli, a danas su, jutros su ubijeni."

Trbić: Jednom treba nekoga da bude stid zbog ovoga što je urađeno, ali ne nas

Trbić: "Jednom treba nekoga da bude stid zbog ovoga što je urađeno, ali ne nas"

Tomić kaže da su izjave uzimane, da se sve zna, ali optužnice nema. "Neshvatljivo je da se tužioci u Tužilaštvu BiH svake godine u ovom preiodu mijenjanju. Počne jedan, pa drugi, treći, evo sad su stigli do petoga tužioca i ovo je skandal i strašno. Da je ovoliko djece pobijeno, a da se do danas ništa nije razjasnilo. A znaju se imena. I ko je čuvao stražu i ko je ubijao, ko je vozio, ko je prao kamione od krvi, ko je sakrio zločin. Sve, sve se zna."

Pravosuđe zatajilo

Ne treba dati mira odgovornima za ratne zločine, kaže on i dodaje da će Dječija ambasada podignuti spomenik svoj djeci ubijenoj u BiH. "U Bosni i Hercegovini je ubijeno 10.200 djece i još tražimo 980 nestale djece. U Bijeljini smo imali 21 ubijeno dijete. Našli smo sudbinu svih 21. Svi su poubijani i znamo na koji način, gdje i kako. Niko još nije odgovarao osim jedne male grupice iz Međaša, među kojima je i "nesretni" Željko Lakić koji je dobio pet godina, ali je suđenje bilo tajno."

Zar je moguće, pita se Trbić, da se ne zna ko je doveo Arkanove ubice, ko je pobio stotine civila, ko je srušio džamije, ko je protjerao 35.000 Bošnjaka iz Bijeljine i Janje. "Pravosuđe u Republici Srpskoj i u Bosni i Hercegovini je potpuno zatajilo kad je u pitanju Bijeljina. Od mnoštva zločina koji su ovdje počinjeni procesuiran je samo jedan. Završen je, zapravo, proces samo za jedan zločin nad porodicom Rame Avdića. I to je proces koji je pokrenulo srbijansko pravosuđe. U toku je suđenje za logor Batković i mi smo nezadovoljni time što je vrlo mali broj ljudi obuhvaćen i što su ti ljudi na slobodi."

Dokle će ovo trajati?

Hadžisalihović: Ostaje nam da se nadamo

Hadžisalihović: "Ostaje nam da se nadamo"

Nakon svega, ostaje pitanje zašto se ne procesuiraju ratni zločini počinjeni u Bijeljini, gradu u kojem je sve počelo? Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika, kao odgovorne u udruženom zločinačkom poduhvatu, Haški tribunal osudio je i za zločine u Bijeljini. Neposredni izvršitelji, naredbodavci, organizatori i ubice na nižim nivoima do danas nisu procesuirani.

Jusuf Trbić tvrdi da je Bijeljina grad u kojem se odlučivalo za vrijeme rata. Tu su stasali mnogi koji su daleko dogurali u društvenoj hijerarhiji Republike Srpske. Istrage zločina vodile bi do onih koji su do danas ostali nedodirljivi. "I mi se pitamo, mi koji smo žrtve svega toga, dokle će ovo trajati? Hoće li se taj fašizam koji se ispoljio u ratu konačno suočiti sa nekakvom kaznom, bar za glavne aktere? Mi i dalje čekamo hoće li pravosuđe, prije svega Okružno tužilaštvo u Bijeljini, učiniti ono za šta su plaćeni i šta su dužni da učine?"

Prije 20 godina

U noći 24. i 25. septembar 1992. godine iz četiri kuće u bijeljinskom naselju Bukreš izvedeno je 22 ljudi iz porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmoro djece, te osam žena, od kojih četiri starije od 60 godina. Odvedeni su na obalu Drine u semberskom selu Balatun, gdje su ubijeni rafalima iz vatrenog oružja, a njihova tijela bačena su u rijeku. Zahvaljujući svjedocima, za zločin se odmah saznalo, a godinama kasnije njihovi posmrtni postaci, pod NN oznakama, pronađeni su na grobljima u Šapcu i Sremskoj Mitrovici. Nakon identifikacije i DNK analize, u mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini sahranjeno je 18 posmrtnih ostataka, a četvoro se još uvijek vodi kao nestalo.

Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (6 i 10 godina), njihova majka Amira (1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem (1952), njihova kćerka Selma (12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931). Ubijeni su Sejmenovići: Jusuf (1949), njegova žena Izeta (1951) i djeca Edina (1973) i Edin (1079). Ubijeni su Malagići: Rašid (1947), njegova majka Haša (1926), žena Amira (1953) i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).

Nezvanično, ubili su ih pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RS, pod nadzorom lokalne policije i tadašnje Državne bezbjednosti. Svi su bili pod direktnom komandom tadašnjeg ministra MUP-a RS Miće Stanišića (danas haški optuženik).

Autor: Emir Musli

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Reklama