Neizvjesna perspektiva hrvatske oluje

Još jedna obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja, te oslobađanja velikog dijela Hrvatske od okupacije srpsko-pobunjeničke vojske, protječe u veoma složenim refleksijama o realnom naslijeđu stečene nacionalno-državne samostalnosti RH. Ne odnosi se to samo na činjenicu brojnih zločina što su ih pripadnici Hrvatske vojske počinili te 1995. godine nad srpskim civilima. Ili, također, na strukturno dugogodišnje, osvetničko otežavanje izbjeglim Srbima da se vrate u hrvatski zavičaj. Jer, između ostalog, naime, RH se kroz proteklih desetak godina suočila i s masovnim odljevom samih Hrvata u inozemstvo.

Razlozi za to su više-manje poznati: ekonomski te ekonomsko-politički i socijalni, zatim i oni koji se odnose na izrazitu dominaciju privilegiranih stranačkih i javnoupravnih krugova. O biranom privatno-poduzetničkom miljeu da se ne govori, uz korupciju koju generira njihov tijesan odnos s političkim i pravosudnim vlastima.

Hrvatska je stoga danas fatalno određena besperspektivnošću za mlade, pored sve teže stambeno-političke problematike, kao i nedostatka radnih mjesta izuzev u turizmu koji, međutim, presudno nameće i taj stambeni problem. Isti sektor još i ekološki alarmantno ugrožava zemlju, dok su umirovljenici u sve težem materijalnom položaju.

Vrijeme koje pogoduje elitama

Ako se tome doda loš odnos Hrvatske s većinom susjednih joj zemalja, nameće se pretpostavka da je od zavodljivih obećanja svakovrsnog prosperiteta nakon Oluje, zapravo hrvatskim građanima ostala tek simbolička satisfakcija. Točnije, ona sadržana u zastavi ili himni, recimo, a to definitivno ipak nije nešto čime bi se itko mogao i trebao zadovoljiti. Uostalom, o tome svjedoči i sve češće te napetije projiciranje tzv. kulturnih ratova u žižu društvene i medijske stvarnosti.

No za ovu priliku smo na temu realiziranih vrijednosti u razdoblju hrvatske samostalnosti porazgovarali s dvoje sugovornika iz područja humanistike.

Da je vrijeme oko godišnjice Oluje ustvari uvijek loše političko vrijeme, ono koje se pretvara u politički folklor najjednostavnije vrste, smatra Dean Duda, profesor književnosti i kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. „To je vrijeme rituala, pojačanih strasti, historijski besmislenog retro-trijumfalizma", nabraja on, „i, često, odsutnosti bilo kakve racionalne politike, ponajprije politike razumijevanja i izlaska iz višedesetljetne spirale poslijeratnih etničkih sukoba. To je i vrijeme resetiranja na početne nacionalističke postavke, štoviše, brižno zalijevano benzinom, 'regionalnog' postjugoslavenskog političkog okvira."

Takvo vrijeme, prema Dudi, pogoduje vladajućim elitama da pospreme probleme po tepih: „I da se u ljetnom obljetničkom ritualu stvari pokažu u opreci 'nas' i 'njih' koja kao da je zamišljena da izazove socijalnu i političku amneziju."

On upozoraba da je Hrvatska od Oluje do danas ostala bez količine stanovništva koja iznosi gotovo koliko i današnja populacija njezina glavnog grada. „Proizvodno je reducirana na turistički sektor, u tom smislu funkcionira kao lako ranjiva monokultura. Istodobno je prožima periferni refleks ksenofobnih i neokonzervativnih politika koji nije iznimka ni u europskom centru, uz nešto lokalnih fašistoidnih začina", tvrdi Duda.

Odumiranje političkog života

„Politički život odumire stisnut zacrtanim i prihvaćenim europskim smjerovima i nesposobnošću opozicijske politike –d centra na lijevo, kako se to uobičajeno zna reći - da osmisli ideju drukčijeg društvenog života. Vlast probleme posprema pod tepih i diže si plaće u nezamislivom postotku usred gluhog ljeta, nakon što je pripitomila ionako ne baš angažirane sindikate. Istodobno, neka područja zahvaćena Olujom još uvijek nemaju minimum infrastrukture za kakav-takav život. Ukratko, Hrvatska je u fazi odumiranja političkog života na svim razinama, i malo političke pirotehnike oko Oluje samo će pojačati taj dojam", rezolutan je Dean Duda.

Orlanda Obad, pak, jest antropologinja te istraživačica sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, a posljednjih godina naročito se bavila generacijom nazvanom „djeca devedesetih". Posrijedi su oni, rođeni od početka osamdesetih do sredine devedesetih godina 20. stoljeća, koji su razdoblje stvaranja RH, uz kaotičnu smjenu političkog i ekonomskog sustava, promatrali kao tihi, jedva zamjetni svjedoci. Kroz njihove živote prelamaju se razni društveni i ratni sukobi te stradanja, a iskustva im se pritom svejedno razlikuju prema geografskoj pozicioniranosti za vrijeme rata, ili po klasnoj pripadnosti.

„U dosadašnjem nas istraživanju, međutim", kazala nam je Obad, „iznenađuje što ta iskustva još nisu generacijski prepoznata kao zajednička, da svoje traumatične doživljaje ta djeca devedesetih često ne dijele ni s vršnjacima. Slušajući u svojim dnevnim boravcima starije generacije, uključujući i onu roditeljsku, kako su ogorčene onime u čemu hrvatska država nije uspjela, što im je uskratila ili pak propustila omogućiti, mlađe su generacije, čini se, stasale u izostanku takvih očekivanja. I to je razvilo drukčiju socijalnu i emocionalnu ekonomiju ulaganja truda i obraćanja pažnje koja nije nužno usmjerena na očekivanja promjena od elita."

Vježba za bolju budućnost

Mogući njihov refleks, kako nalazi Orlanda Obad, vidi se u dijelu pop-kulture kao hipersistemski cinizam koji motive korupcije, gramzivosti, nemara ili blaziranosti preuzima, megafonski pojačava i slavi. „U sredini spektra", dodala je za DW, „zabavno je pratiti negodovanje starijih generacija zbog izostanka poštovanja iliti straha mlađih koji na poslu žele raditi samo ono što im je propisano ugovorom, žele odlaziti kući kad im istekne radno vrijeme, žele dobar život. U duhovitom obratu, proklamirane vrijednosti kompetitivnosti i konkurentnosti danas mlađe generacije traže od države i ekonomije."

„Drugim riječima - ako se ne nudi nešto bolje, sreću mogu potražiti tamo gdje je ponuda izdašnija. Ipak, na progresivnom dijelu spektra, koji istražujem i kroz organizacije i inicijative u području solidarne ekonomije, vidim i obećavajuće oblike odvajanja od društvenopolitičke stvarnosti. Mjestimične, točkaste promjene u organizaciji života i rada na mnogim mjestima u RH već stvaraju zdravija radna i životna okruženja u kojima se vježba za bolju budućnost", zaključuje ova istraživačica.

Desetljeće obilježeno Olujom, dakle, nikad neće postati ni bolje ni gore, ali se može mijenjati odnos prema njegovu naslijeđu i zahtjevima današnjice.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu