NE znači NE – bez iznimke

Počinitelj noću u parku vreba svoju hotimičnu žrtvu i potom ju siluje – ovakav stereotip je široko rasprostranjen. No statistički gledano većina silovanja se događa u osobnom okruženju žrtve, odnosno počinitelj je kolega s posla, poznanik, rođak ili čak vlastiti partner. Žene samo u rijetkim slučajevima prijavljuju napade.

U Njemačkoj se kazneno djelo silovanja regulira u članku 177. Kaznenog zakona (StGB). Prema tom propisu, kod kaznenog djela silovanja nad žrtvom je počinjeno nasilje ili joj prijeti opasnost za vlastiti život ili je pak bespomoćno izložena napadu počinitelja. U protivnom se u pravnom smislu ne radi o slučaju silovanja. Prema važećim propisima, nije dovoljno ako se žrtva verbalno usprotivi.

Ovakvo je pravno stanje neprihvatljivo savjetovalištima i ustanovama za pružanje pomoći. Etta Hallenga već godinama radi u Savjetovalištu za žene u Düsseldorfu i brine se o žrtvama seksualnog nasilja. "Vrlo malo žena poznaje sadašnje pravno stanje. Ako kažu 'ne', plaču ili preklinju počinitelja da prestane, onda su kasnije šokirane kada to djelo nije priznato kao silovanje", kaže Hallenga. Prema njezinom zapažanju na temelju ovakvog pravnog stanja u mnogim slučajevima silovanja uopće ni ne dolazi do sudskog postupka: "Žena može podnijeti prijavu, ali državno odvjetništvo u pravilu obustavi cijeli slučaj." Prema istraživanju Kriminalističkog znanstvenog instituta Donje Saske u 2012. je u samo 8,4 posto prijava izrečena presuda.

Rupe u zakonu

Savezni i pokrajinski ministri pravosuđa odlučili su reformirati članak 177. Kaznenog zakona. Međutim, još je nejasno kako bi te izmjene konkretno trebale izgledati. Promjene će vjerojatno ići u smjeru "NE znači NE" pravila. Njemačka se i u međunarodnim okvirima nalazi u situaciji da mora brzo reagirati jer je 2014. na snagu stupila tzv. Istanbulska konvencija – Konvencija Vijeća Europe o borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prema ovoj Konvenciji su seksualna ponašanja "bez pristanka" kažnjivo djelo.

Njemački ministar pravosuđa Heiko Maas je prošlog četvrtka (06.11.) na sastanku sa svojim kolegama iz drugih država rekao kako je jasno da postoje nedostaci koje želi ukloniti. Na pitanje: "Koliko otpora mora pružiti žena da bi se radilo o silovanju?", ministar Maas je u listu "Frankfurter Rundschau" priznao da postojeći zakon na to pitanje ne nudi uvijek precizan odgovor.

Kako tretirati sadomazohizam?

Kritičari se boje da bi pooštravanjem zakona moglo doći do povećanja broja lažnih prijava. Oni upozoravaju da je seksualni čin dvoje ljudi složen te da nije uvijek bez proturječja i da ponekad nije jasna granica između sporazumnih radnji i prisile. Tako bi jedno "Ne" moglo implicirati "Da", a "Da" ne mora uvijek značiti stvarno htjenje. Neki kritičari vide poteškoće i tamo gdje seksualno ponašanje odstupa od društvenih konvencija – na primjer kod sadomazohizma. Nasilne radnje, koje inače predstavljaju kazneno djelo, ovdje se isključivo dogovaraju i služe pružanju užitka.

Ipak Dagmar Freudenberg iz Njemačke udruge pravnica tu ne vidi proturječnost: "Mi ne interveniramo kod sadomazohističkih radnji. Tamo postoje temeljna pravila. Na primjer, dogovori se ključna riječ. Kada se izgovori, onda sve završava. To se može prepoznati kao pristanak ili povlačenje pristanka kao i u drugim kontekstima."

Zakonske promjene nisu dovoljne

Promjenom zakona se pred sudom neće pojednostaviti dokazivanje optužbe za počinjeno silovanje. Toga je svjesna i Dagmar Freudenberg. "Sasvim je jasno da zakonske promjene neće ništa promijeniti, jer će i dalje biti 'moja riječ protiv tvoje'. Ali treba razlikovati između pravnog dobra koje se štiti i pitanja može li se naknadno dokazati."

Istog je mišljenja i Etta Hallenga. "Nije mi stalo hoće li doći više prijava ili će biti više presuda. Stalo mi je do stava koji imamo o seksualnom samoodređenju. Članak 177. je pljuska kada je riječ o temeljnim ljudskim pravima", smatra Hallenga. Obje se nadaju da će pooštravanje Kaznenog zakona donijeti i promjene u glavama pojedinaca. Pravo odlučivanja o vlastitom tijelu ne poznaje iznimke. No žrtve također moraju jasno artikulirati svoje želje i protivljenje.

I Freudenberg i Hallenga upozoravaju da je osim zakonskih promjena potreban i cijeli paket mjera kako bi se ženama pomoglo nakon seksualnog napada. One kao primjer navode da trenutačno samo u pojedinim saveznim pokrajinama postoji mogućnost osiguravanja postojećih dokaza (npr. DNK tragova) nakon mogućeg silovanja, bez da se odmah u proces uključe i organi kaznenog gonjenja. Jer, čim vlasti doznaju za takvo djelo, oni po službenoj dužnosti moraju pokrenuti istragu - i time oduzimaju ženi pravo da sama donese odluku o tome. No žrtve često trebaju vremena za razmišljanje o prijavi i mogućim posljedicama, objašnjava Freudenberg. A osim toga, kaže Etta Hallenga, problem je i vrijeme koje protekne od prijave do pokretanja sudskog postupka - to može ponekad potrajati i do dvije godine.