NATO protiv Srbije: „Politička kolateralna šteta“
5. august 2019
„Rat na Kosovu", piše između ostalog Augštajnova, „nije bio odobren u Savjetu bezbjednosti i zato se kosi sa međunarodnim pravom". „Baš u tom ratu je, prvi put poslije Drugog svjetskog rata, učestvovala i Njemačka. To je moralo da se dopadljivo prezentira građanima. Zeleni ministar spoljnih poslova Joška Fišer, koji je američkoj ministarki spoljnih poslova i hard-kor militantnoj Madlen Olbrajt tako reći sjedeo u krilu, već je bio pokazao da ne preza od poređenja sa Aušvicom. Po drugi put u nekoliko godina najavio je: 'Nikad više Aušvic'. Valjalo je zaštititi kosovske Albance, smatrao je Fišer. Ministar odbrane Rudolf Šarping (SPD), osjećajan čovjek, nasjeo je na priču o takozvanom 'Planu potkova', prema kojem je Miloševićeva vlada htjela da opkoli i protjera Albance sa Kosova. Plan je bio manipulisana konstrukcija – tako loše fabrikovana da ga je lokalni list Hamburger abendblat raskrinkao kao falsifikat (plan nije bio sačinjen prema srpskoj ortografiji)."
„Hamburger abendblat je svojevremeno iznio pretpostavku da je jedna zainteresovana strana proslijedila 'Plan potkova' Nijemcima. Hans-Peter Kriman dodaje: vrhovni zapovjednik NATO za Evropu nije imao pojma o tome (...) Njemačka vlada je bila na ratnoj stazi. Pošto je njeno stanovništvo moralo da učestvuje u tome, nadležni političari su vjerovali u sve užasne priče: koncentracioni logori za Albance, rasporeni stomaci trudnica. Laganje je jednostavnije kada zamišljate da govorite istinu."
„Hans-Peter Kriman je rođen 1977. On je potpukovnik i radi u Centru za vojnu istoriju i socijalne nauke Bundesvera u Potsdamu. To obavezuje na objektivnost. Njegova knjiga o ratu na Kosovu je napisana sa dopadljivom akuratnošću i preciznošću. Recenzentkinja je vojnu akciju NATO protiv Srbije od početka smatrala za grešku (Frankfurter algemajne cajtung od 2. juna 1999.)"
Nakon kratke istorije događaja u zemljama na Balkanu poslije raspada Sovjetskog saveza, autorka piše da se 1996. pojavila albanska UČK – ona je „provocirala srpske snage bezbjednosti gdje god je mogla. Njen cilj: spajanje svih područja na kojima žive Albanci. Srbi, nezainteresovani za deeskalaciju, brutalno su uzvratili udarac, ne praveći pri tom veliku razliku između boraca i civila. Tako je na Kosovu počeo građanski rat. Pošto je Kosovo većinski naseljeno ljudima albanskog porijekla i pošto je Miloševićeva vojska bila jača od UČK, Albanci su bježali u evropske zemlje. Međunarodna zajednica je bila užasnuta. […]
„Kriman detaljno opisuje šta se poslije događalo. NATO, EU, UN, SAD – svi su oni htjeli da okončaju taj građanski rat. Ali, pitanje je bilo - kako? S obzirom na to da je Njemačka do ljeta 1998. primila 140.000 izbjeglica, nije htjela još više toga. Predsjednik SAD Klinton je kod kuće bio potpuno zaokupljen time da umanji značaj seksualne afere sa jednom praktikantkinjom.
Kriman kaže da je njemačka Vlada bila ta koja je predložila da se izgradi "uvjerljiva vojna prijetnja". Njemačko ministarstvo odbrane je bilo protiv toga. Ni Pentagon to nije smatrao dobrom idejom. Jer ko prijeti vojnom silom taj mora da bude spreman i da je upotrijebi."
„Američkom vojnom rukovodstvu je bilo stalo da se pokaže kredibilnost. Rusija je bila protiv težnje albanskih Kosovara za nezavisnošću, jer vlada nije htjela presedan: kada bi Kosovo postalo nezavisno, i Čečeni i drugi bi to mogli da zahtijevaju. Njemački kancelar Gerhard Šreder je htio da pokaže da SPD i u spoljnoj politici treba shvatiti ozbiljno. A ministar spoljnih poslova Fišer se kod Madlen Olbrajt, čiji su roditelji baš kao i Fišerovi živjeli u Istočnoj Evropi, osjećao vrlo prijatno."
„Njemačka vlada u stvari nije htjela rat. Ali, pošto ga je podstakla, Amerikanci su se zahuktali. Otada je bilo jasno da Nijemci više nemaju šta da kažu. Pošto Rusija nije htjela da da saglasnost za rat u Savjetu bezbjednosti, u Vašingtonu su mislili: hej, to je nevažna regija, tamo može da se vodi jedan nevažan rat, pa ako to uspije, stvoren je presedan za ratovanje bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti." […]
"Bili su pregovori. Oni nisu donijeli ništa. Milošević je ostao neuviđavan", piše Zidojče cajtung.
„24. marta 1999. počeli su vazdušni napadi NATO.Njemački političari su učinili najbolje što su mogli da dobiju podršku građana za to. Govorilo se i o bebama koje su Srbi do smrti udarali o drveće ili zidove kuća. Izgledalo je da je rat neophodan." […]
„Da li je taj rat zaista bio neophodan? Pošto je Genšer 1991. priznao izjave o nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, i drugi narodi Jugoslavije su se osjetili ovlašćenim da učine isto. Može se zamisliti da je Genšer donio svoju odluku u jedinstvu sa kancelarom Helmutom Kolom, da bi sada ispitao kolika je međunarodna moć Njemačke, pošto je ugovor '2+4' sada od nje načinio nezavisnu zemlju. No, to je naprosto spekulacija koja je u opticaju. Za slučaj – koji nije vjerovatan – da je tačna, SAD su vrlo brzo pokazale ko je gazda u kući", piše, između ostalog, Franciska Augštajn za Zidojče cajtung.
Priredio: Saša Bojić