NATO ostavlja otvorena vrata

Petnaest, deset i pet: NATO ovoga proljeća obilježava trostruku obljetnicu. U ožujku 1999. su u Savez ušle Poljska, Češka i Mađarska – prve zemlje nekadašnjeg Varšavskog pakta. U travnju 2004. dogodio se tzv. "Big Bang": proširenje na baltičke zemlje – Estoniju, Latviju i Litvu, nekadašnje sovjetske republike, te na Bugarsku, Rumunjsku, Sloveniju i Slovačku. U travnju 2009. pak, u posljednjem krugu proširenja, pridružile su se Albanija i Hrvatska.

"Glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen (naslovna fotografija članka) širenje Saveza na Istok i Jugoistok smatra prirodno pozitivnim. "NATO-ova politika otvorenih vrata bila je pravi uspjeh“, rekao je Rasmussen uoči obljetnice proširenja u Bruxellesu. Ta politika nije nikada bila zamišljena kao prijetnja Rusiji ili bilo kome drugome: "Nakon završetka Hladnog rata prije 25 godina, imali smo povijesnu priliku svim zemljama ponuditi naše prijateljstvo, eliminirati bolne linije razdvajanja te se približiti dugo željenom cilju – stvaranju ujedinjenog, slobodnog i mirnog kontinenta“, rekao je Rasmussen.

Jači otpor iz Rusije

Međutim, Rusija ima drugačiji pogled na stvari. O tome nikakve sumnje tijekom proteklih godina nije dao naslutiti ruski predsjednik Vladimir Putin, primjerice na NATO summitu u Bukureštu, 2008. "Pojava moćnog vojnog saveza na granici s Rusijom, doživljena je kao izravna prijetnja“, rekao je Putin na tadašnjoj konferenciji za novinare. NATO je u Bukureštu pak Gruziji i Ukrajini dao načelno jamstvo da će moći pristupiti Savezu. Do konkretnijih obećanja nije došlo zbog Putinovog protivljenja.

Već je Putinov prethodnik na predsjedničkoj dužnosti, Boris Jeljcin bio protivnik NATO-ovog širenja na Istok. No, budući da je Rusija preko novoosnovanog tijela – Vijeća NATO-Rusija, dobila određena prava, Jeljcin je malo po malo popuštao. Na početku svoga mandata, Putin nije imao ništa protiv suradnje s „novim NATO-om“. U jednom intervjuu za BBC čak je razmišljao o ruskom članstvu u Savezu. No, tijekom godina, njegov je negativan stav jačao, naročito nakon 2004., kada je NATO u svoje članstvo primio tri baltičke zemlje koje su nekada bile dio sovjetskog teritorija. "Krivo smo razumjeli duboke osjećaje Rusa i javnog mnijenja u toj zemlji i to činimo i dalje: Rusija strahuje da bi mogla biti okružena i stisnuta u obruč“, rekao je za DW Giles Merritt, voditelj agende „Sigurnost i obrana“ (SDA), u Bruxellesu. "Mi na Zapadu napravili smo ozbiljne greške s političkim porukama koje smo poslali Rusiji. Općenito, razmatranje mogućnosti članstva Ukrajine ili Gruzije, bilo je loša politika“, rekao je on. "Zašto ne?“, rekao je tada Putin.

NATO želi nove članove

S obzirom na aktualnu političku krizu oko Krima i Ukrajine, Glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen više ne izgovara riječ „članstvo”. “Tijekom sastanka s ukrajinskim premijerom Arsenijem Jacenjukom početkom ožujka, Rasmussen je ipak ponudio tijesniju suradnju s Ukrajinom te zajedničke akcije. Kako ne bi dalje zaoštravao situaciju s Rusijom, Jacenjuk je na novinarsko pitanje o tome želi li Ukrajina ući u NATO, odgovorio: „To ne vidimo na radaru“.

Vrata NATO saveza trebala bi biti otvorena svakoj demokraciji u Europi. Tako glasi službeni zaključak različitih NATO summita. A kroz ta bi vrata iduća rado ušla Crna Gora, državica sa zapadnog Balkana. Potvrdio je to crnogorski Premijer Milo Đukanović tijekom svog posljednjeg posjeta sjedištu NATO-a. „Nadamo se da će napredak u suradnji uskoro biti vidljiv. Očekujemo da ćemo moći pristupiti NATO-u te da ćemo za to pozivnicu dobiti u Walesu“, rekao je on. A tamo će se, početkom rujna ove godine, na novom summitu susresti predsjednici država i vlada zemalja članica NATO-a. Osim Crne Gore, u Savez žele i Makedonija te Bosna i Hercegovina. Balkanske zemlje nadaju se većoj stabilnosti u regiji. U NATO želi i Gruzija, čije su regije Abhazija i Južna Osetija od 2008. pod ruskom okupacijom. No šanse za to vrlo su male zbog sukoba s Rusijom. Čini se da je Srbija jedina zemlja koja ne želi postati članica NATO-a: rezerviranost zbog NATO-ovog bombardiranja u ratu za Kosovo 1999. prevelika je.

Za baltičke je zemlje članstvo u NATO-u jamstvo da im se neće dogoditi isto što i dijelovima Ukrajine – dakle, pripajanje Rusiji. I u Poljskoj vlada slično ozračje: prema istraživanjima javnog mnijenja, 50 posto Poljaka članstvo u NATO-u doživljava kao jamstvo državne neovisnosti. Podrška NATO-u u ovoj je zemlji veća nego gospodarski važnoj Europskoj uniji.

"NATO i Rusija imaju zajedničke interese“

Stručnjak za sigurnost Giles Merritt, NATO-u i Rusiji savjetuje da se usredotoče na zajedničku obranu od opasnosti i prijetnji, primjerice na borbu protiv terorizma te zaštitu od raketnih napada iz Irana ili Sjeverne Koreje. „Mi i Rusi imamo zajedničke sigurnosne potrebe. Mislim da našu politiku nismo dovoljno temeljili na tome“, rekao je on. Čak je i na području konvencionalnog naoružanja povjerenje između NATO-a i Rusije znatno smanjeno. Sporazum brojnosti konvencionalnih jedinica u Europi (KSE) praktički je mrtav. A i strateška raketna obrana koju NATO želi instalirati, vidi Rusiju kao prijetnju.

Ova postojeća blokada između NATO-ovih saveznika i Rusije, još će se učvrstiti kroz krizu oko Krima. Glavni tajnik Saveza Anders Fogh Rasmussen ne odstupa od politike otvorenih vrata: „NATO stoji pri načelu da svaka nacija treba sama odlučivati o vlastitoj budućnosti. NATO želi ostati izvor stabilnosti u teško predvidljivom svijetu“, naglasio je Rasmussen.

Autori: Bernd Riegert / Petra Švarc

Odgovorni urednik: Svetozar Savić